Davor Ivankovac: PREZIMITI U EUROPI

(Kristian Novak: Ciganin, ali najljepši, OceanMore, Zagreb, 2016)

 

    Kristian Novak (1979) naizgled je idealan romanopisac: piše dugo i polako, a opsežne društvene i psihološke romane objavljuje s višegodišnjim razmacima, za naše prilike u luksuznim izdanjima, tvrdo ukoričene s više naslovnih ilustracija te oduljim spiskom zahvala na kraju. Dosad ih je, u rasponu od dvanaest godina, objavio svega tri. To su: Obješeni (2005), Črna mati zemla (2013) i najnoviji, Ciganin, ali najljepši (2016). Kritika ih dočekuje s oduševljenjem, prevodi ih se, nagrađuje, stavlja na teatar, priprema za filmske adaptacije i sve ostalo što se zapravo i radi s vrhunskom prozom. Doista, Kristian Novak izvrstan je pripovjedač, a radi li se o „velikom romanopiscu”, ili samo „dobrom” čitatelj će u konačnici morati odlučiti sam, već prema vlastitim afinitetima i čitateljskom iskustvu.

    Kako god, Ciganin, ali najljepši velik je roman već po opsegu – obuhvaća četiristotinjak stranica velikog formata. Na njima pratimo četiri odvojene narativne linije koje nose različiti pripovjedači: sredovječna bankovna službenica Milena Muriša (Hrvatica iz međimurskog fiktivnog mjesta Sabolščaka), Nuzat Barzani (Kurd iz Mosula, zidar i imigrant), Sandokan Sandi Oršoš (mladi Ciganin iz Bukova Dola, mjesta nedaleko od Sabolščaka) i inspektor Plančić iz Zagreba, koji s iskusnim detektivom Bulom biva poslan istražiti zločin koji se dogodio. Okosnicu romana čini zabranjena ljubav između Milene i Sandija.

    Na samom početku romana saznajemo da se tragedija već dogodila, tako da zapravo čitamo rekonstrukciju događaja iz četiri različita kuta gledanja: Milena i Plančić svoju priču pričaju neimenovanoj novinarki, čiji glas ne čujemo, pa su te njihove pripovjedne dionice zapravo monolozi pred zainteresiranom i često pretjerano radoznalom, nevidljivom, ali prisutnom instancom, koja jednako može predstavljati i samog čitatelja. Nuzat svoju imigrantsku priču iznosi pred Plančićem, posredstvom, kako se mjestimice čini, ne sasvim pouzdanog prevoditelja, a svakako postoje indicije da nam je i Nuzatova priča dalje posredovana preko Plančića (koji se „ispovijeda” spomenutoj novinarki/čitatelju). Jedino je u takvu shemu teže uklopiti i uopće ju racionalno objasniti, Sandijevu ispovijest: on nam svoju životnu priču posreduje putem Mileninog djeda Japice, i to iz duboke kome, i ta njegova priča nekim čudom dopire Japici u snove. No sam djed ju dalje ne pripovijeda, pa ostaje misterij kako je uopće došla do čitatelja. Njihovi monolozi razlomljeni su u manje fragmente, vješto ispremiješane (primjerice S/M/P/S/M/P itd.), a građa je organizirana u sedam poglavlja naslovljenih po šest fobija i jednoj filiji (dakako, nekrofiliji). Ovakav koncept doprinosi određenoj napetosti, premda se ne bismo složili s urednikom Lokotarom, da je Ciganin „strogo žanrovski gledano krimić” – elemente detektivskog romana ima otprilike tek od polovice, ali fabula se ne iscrpljuje u potrazi za počiniteljima i motivima – naprotiv, oni su i najmanje važni u ovoj slojevitoj priči o (najmanje) četiri ljudske sudbine, četiri izopćenika iz svojih sredina i u svojim sredinama; četiri ljudske, individualne priče, koje manje ili više detaljno (Plančić najmanje) govore o svojim životnim sredinama, mada nisu glasnogovornici tih sredina. Prije bi se reklo – kritičari.

    Te četiri narativne linije od polovice romana počinju se dodirivati i upotpunjavati mozaik zbivanja koja su ih dovela u Međimurje, ukrstila im putove i sudbine, trajno ih obilježivši. Sam taj koncept, ma kako uspješno proveden, ima i svoju slabiju stranu: naime, svaka pojedina priča neprekidno se razbija i razvodnjava, što se jako osjeti u posljednjih stotinjak stranica, a to bi čitatelja moglo umoriti, pa čak i odbiti. Riječ je o danku polifoniji glasova, jer što ih je više, više se i prostora troši na njih, pa trpi karakterizacija pojedinih likova (koja je uvijek bolja što ih je manje), radnja je pri kraju znatno ubrzana i ispreskakana, s mjestimice nepotrebnim epizodama (Milenine pustolovine po šumama i Buline manično-depresivne epizode), ali pritom roman poprima epsku širinu. A dubinu? Većina kritičara bi se složila: fabula je slojevita, osvijetljena (ili zamračena) iz raznih kutova, s vrlo širokim tematskim zahvatom: suživot Hrvata i nacionalnih manjina, društvenopolitički kontekst, korumpiranost sustava (osobito policije) s imigrantskom krizom u pozadini i krijumčarenjem ljudi preko granice. Zapravo, priča svoju slojevitost duguje upravo takvom konceptu, jer svaka od četiriju dionica za sebe predstavljala tek solidnu novelu – ovako fragmentizirane, pa opet skrojene zajedno, sačinjavaju jedan polifoni, postmodernistički roman. Tako je, paradoksalno, estetski domet svih zajedno znatno veći od pojedinačnih (ako bi stajale samostalno).

    Kritika se uvelike raspisala o tome kako roman razara stereotipe, ponajprije o Hrvatima i Romima, ali i ilegalnim imigrantima. Sasvim sigurno ih ne produbljuje, ali može se i te kako razgovarati o dosezima te dekonstrukcije. Kada se govori o stereotipizaciji pojedinih etničkih skupina, govori se o množini i tu uvijek treba biti oprezan. Množina je većina, ali ne svi i tu Novak postupa na jedini mogući način kada o stereotipima progovara iz pozicije pojedinih likova (dakle, oni sami progovaraju, ne on). Doista, kakva je predodžba Hrvata o Romima? Iz romana bi se dalo iščitati sljedeće: da su prljavi, da ne žele raditi, školovati djecu, da ih odmalena uče prositi, krasti, lagati, zajebavati. Ako je to stereotip, koji Ciganin iz romana dokazuje suprotno? Albina? Đani? Starješina? Sandi? U početku Sandi izgleda kao sasvim netipični Rom: on samo želi raditi i pošteno zaraditi dnevnicu. Ali kako se upoznajemo s njegovom prošlošću uviđamo da je i on naveliko pljačkao, varao i premlaćivao (pritisnut okolnostima, okruženjem, većinskim mentalitetom i nasljeđem svoga sela, koje je opet, manjinsko i stereotipizirano od hrvatske većine).

    Dakako, pojedini likovi razaraju vlastite predrasude, čak i Milena, koja u početku gaji nepovjerenje (ali ne i netrpeljivost) prema Ciganinu radniku: „Govorio je napola kajkavski, napola književno, nekako bosanski, prebacivao se kao da se premišlja tko bi htio biti. (…) Čula sam jednim uhom ono što je doista govorio, a drugim ono što sam očekivala da kaže jedan Ciganin” (str. 43). Ona sve barijere i tabue ruši stupanjem u intimnu vezu s njim, upola mlađim Romom, naočigled selu, dok on sam ne jednom biva iznenađen postupanjem i životnim navikama „bijelaca” koje nisu uvijek onakve kakve je očekivao slušajući o njima/nama.

    Znakoviti su i stereotipi o Europljanima koje imaju Nuzat i njegov suputnik Azad: „Svi su zaposleni, svi rade u uredima. Nikada mi nije bilo jasno tko gradi kuće kada su svi u uredima. Žene rade kao i muškarci, a oblače se izazovno. Ne zasnivaju obitelji. Nema tko rađati. Mnogi piju tablete. Imaju više vrsta tuge i svaka ima svoju tabletu. (…) I ne vole strance, to sam čuo od mnogih, posebno ne muslimane. I za to će smisliti tabletu” (str. 33). Na drugom mjestu pričaju kako Europljani uče djecu borbi, a ni poštivanju starijih, pa zato Europljani kad odrastu dolaze k njima i napadaju ih. Radi se o površnoj slici i općenitim zaključcima stečenim prije svega na temelju zapadnjačkih filmova, popularne kulture i medijskih interpretacija političkih zbivanja, no pravo je pitanje je li njihov susret s Europom te predrasude razlabavio ili učvrstio. S druge strane, Plančić recimo, također je u stanju imigrante vidjeti kao bezličnu gomilu, koji ovako ironizira medijsko izvještavanje o slučaju i to prije svega onaj lijevo-liberali pol: „Ajmo se posipati pepelom, i ni slučajno da netko zucne protiv imigranata. Nema militantnog islama, kriminala, samo kulturno šarenilo, samo liječnici i informatički genijalci dolaze. Uživajmo u blagodatima raznolikosti. Jest ćemo kebabe s likovima koji su ispali iz reportaže u NatGeo, piti egipatsko pivo. A oni će glasat za gej brakove, jedva će dočekat da ih naučimo slobodi i demokraciji i kako žene imaju jednaka prava kao i muški” (str. 347).

    Nuzad i Azat pak, putem su krali i ubijali, pa se postavlja pitanje što je s Plančićevom predodžbom? Teroristi infiltrirani u gomilu civila definitivno nisu, okolnosti su ih prisilile na mnoge nečasne postupke, no i oni su se prije svega pokazali kao ljudi od krvi i mesa. Očito je da Novak ne portretira likove crno-bijelom tehnikom niti nudi konačne odgovore na velike svjetske probleme, što se od dobrog romanopisca i ne očekuje – on tek nastoji, i uvelike uspijeva, ukazati na njih, oslikati situaciju i likove onakvima kakvi jesu, sa svim svojim vrlinama, proturječjima i predrasudama, a da se sam kao autor ne upliće svojim komentarima, niti usmjerava čitatelja prema određenom svjetonazorskom polju mišljenja i djelovanja. Ipak, od samoga početka, čitatelj će s lakoćom i nepogrešivo favorizirati i simpatizirati Milenu i Sandija (i pojedinačno i kao par), čak i kad se razotkrije Sandijeva razbojnička mladost on nam ne postaje mrzak – jer upravo su njih dvoje kontra sustava uvriježenih lokalnih i nacionalnih vrijednosti, izopćenici koji i po cijenu vlastitih života ruše tabue, prkose malograđanskoj većini i… vole se.

    Plančić i Bule ne razbijaju predodžbu o policiji i državnom aparatu, kao korumpiranom sustavu s ponekom naivnom poštenjačinom, naprotiv, Plančić je bio spreman krivotvoriti rezultate istrage kako bi je napokon zaključio i izgubio se odatle. No i Plančić i Bule najmanje su zanimljivi likovi romana, a pitanje je i koliko je Plančićeva dionicu za priču uopće potrebna.

    U kontekstu nadilaženja stereotipa valja čitati i naslov, koji je zapravo citat iz narodnjačke pjesme Ljube Aličića. Samu pjesmu i autora nije potrebno poznavati, jer i u samom romanu imamo citirane stihove, kada Milena slušajući muziku nabasa i na tu pjesmu: Ako smeta tvome ocu / ako kaže kako grešiš / ti mu reci dušo moja / Ciganin je ali najlepši.

    Na jednom mjestu lokalni policajac Padolek će reći: „On je Ciganin, ali je bil normalan, no” (str. 156). Vrag je, dakako, u rastavnom vezniku ali. Naslov je samo malo blaži od moguće konstrukcije – najljepši je, ali Ciganin. Taj ali zapravo nije gramatički koliko svjetonazorski, i tek kada ga ne bude u sličnim konstrukcijama bit će to znak da smo kao društvo napredovali.

    Iako je prostor zbivanja isti kao u romanu Črna mati zemla (Međimurje), u Ciganinu… nema ni približno one mračne, fantazmagorične atmosfere koja nas i u najjezivijim trenucima uvlači u sebe i ne pušta. To dakako nije zamjerka, ovaj roman je naprosto takav, drugačiji, i čitatelj će odlučiti što mu je bolje i čemu se želi opet vratiti. Ima i ovdje ponešto misticizma, osim spomenutih Japičinih snova, mistični element su crteži i prekognitivne sposobnosti Sandijeve majke Albine. Zapravo, cijeli Bukov Dol (koji se hijerarhijski dijeli na Globoko, Nazmes i Plitko) kao da je preslikan iz nekog Kusturičinog filma, a osobito sirotinjski dio Plitko odakle su Sandi i Albina. Koliko je to dobro ili loše, također će ovisiti o našim subjektivnim afinitetima. Roman je u svakom slučaju izrazito filmičan, gotovo da priziva filmsku adaptaciju. Mjestimice atmosferom, pa i konceptom, podsjeća na prvu sezonu Pravog detektiva (šuma, ubojstvo, dva na svoj način pomaknuta detektiva, rekonstrukcija iz više gledišta), a uvjeren sam, da ga se stavi na ekrane, mogao bi biti čak i bolji.

    Ono što se meni osobno ne dopada (ako je to uopće ikome bitno), jesu stilovi pripovijedanja koji su zapravo govorni stilovi bankovne činovnice, zidara, policajca i mladog poluobrazovanog Roma. Taj svakodnevni govor vjerno je preslikan, i ta realističnost naišla je na odobravanje kritike, ali upravo u toj realističnosti vidim problem. Ima tu raznih žargona i narječja, romskog i arapskog jezika, i sve je to vjerno preneseno, da, i roman je izuzetno čitak, ali u poetičkom smislu približava se tzv. stvarnosnoj prozi. To se nekome može ili ne mora sviđati, ali je tako. Osim toga, prepuštanje riječi fiktivnim likovima autora stavlja u komotnu ideološku poziciju koja to nije – tako će se u romanu ravnopravno suprotstaviti različiti svjetonazori, pa se relativno bezbolno može kroz usta Plančića progovoriti o imigrantima i lijevo-liberalnim medijima i sl., a da se sam autor ne uvuče u ideološka čitanja i prepirke. Što je dakako legitimno, ali neće spriječiti čitatelja u nagađanju kroz kojega od nekoliko likova progovara i autorski glas i stav o ovome ili onome.

    Stvarnosni diskurs vidjeli smo već i u prvom (zagrebačkom) dijelu ČMZ, dok se Matija Dolenčec potuca ulicama i birtijama, pije, brije i fura svoju mačoidnu spiku, zbog čega sam svojevremeno skoro odustao od romana (srećom po mene, nisam, jer ostatak je doista fascinantna rekonstrukcija Dolenčecovih trauma iz djetinjstva, nezaboravnih opisa likova i krajolika, dijalektalnih dijaloga, psiholoških poniranja i fantazmagorične, magijskorealistične atmosfere). A Ciganin… je cijeli takav. Nema doduše, previše velegradske birtijaške spike, ali likovi govore kako bi govorili u stvarnosti, primjerice, Plančić: „Hotel Central je bio čudo, za takvu selendru, mislim. Bilo je i stranaca, kao za ozbač hotel neki. Doduše, osjetiš da je tamo svaki vikend svadba. Žiga, Josip Katalenić” (str. 290). Stoga su i pretjerane usporedbe s Faulknerom, Marquezom ili Marinkovićem – radi se o potpuno drukčijem pristupu romanu, samoj stvarnosti i obradi građe (i stvarnosti), o stilu i pripovjednim tehnikama da se i ne govori; Novak je poetički bliži suvremenicima poput Popovića, Perišića i Savičević Ivančević, a i to je dovoljno, jer ga stavlja u sam vrh tekuće hrvatske produkcije. Ne radi se o tome da bi Novak ili bilo tko drugi trebao postati „hrvatski Faulkner” ili „novi Marinković”; ključno je da Kristian Novak (p)ostane Kristian Novak hrvatske književnosti. On to zasada i uspijeva, a usporedbe s ovim ili onim koliko su možda laskave, toliko i govore da je Novak dovoljno dobar da se već traže junaci od pera s kojima bi se mogao odmjeriti. Moj sud je da je Novak u A ligu hrvatske književnosti ušao već s ČMZ, Ciganinom… je taj status potvrdio. A hoće li „prezimiti u Europi”, vrijeme će svakako pokazati.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *