Dragan Babić: USAMLJENI PRAKTIKANTI

 

(Borivoj Gerzić: Priča. Ljubav, Rende, Beograd, 2016)

 

     Nova knjiga priča Borivoja Gerzića Priča. Ljubav delo je koje možda neće privući prevelik broj čitalaca, kako zbog svoje žanrovske odlike, tako i zbog hermetičnosti, stila, naracije, tematsko-motivskog okvira i specifične karakterizacije, ali su baš to primarni elementi zbirke zbog kojih ona zaslužuje dodatno čitanje.

     Prethodne godine bile su plodonosne za ovog autora, te je uz dve primećene pripovedne zbirke Jedan život kakav jeste i Poslednje stvari iz 2012. i 2014. godine, zajedno sa Arijanom Božović priredio i objavio antologiju Kule, gradovi: majstori kratke proze: od Gogolja do Fostera Volasa, presek tendencija ovog žanra od XIX veka do danas. Obimna, sadržajna i raznovrsna, ova antologija daje čitaocima priliku da primete kako se kratka prozna forma menjala i prilagođavala duhu vremena, kako se njena pozicija i recepcija u svetskoj književnosti razlikovala u odnosu na našu i, najzad, da naslute odakle potiče njena marginalizacija unutar romanocentrične književnosti. To izdanje je potvrdilo Gerzića kao osobu od autoriteta koja bi mogla da progovori o problemima, manama i težnjama kratke proze koja gradi poziciju u postojeće-nepostojećem sistemu čiji vakuum on popunjava i kao pisac. Jer, šta je srpska kratka priča danas do skup, sa jedne strane, starijih i etabliranih autora koji se, sem nekoliko izuzetaka, izražavaju u poznatim žanrovsko-formalno-stilskim granicama bez (skoro) ikakve hrabrosti da istupe van opsega tradicionalnog pripovedanja i opisivanja svakodnevice tzv. malih ljudi, te, sa druge, pisaca mlađe ili srednje generacije koji se u kratkoj formi – uspešno ili ne – poigravaju i eksperimentišu na jezičkom, žanrovskom i tematskom planu, pokušavajući da proniknu u suštinu njenih modernih pojavnih oblika? Uz ovo ne treba zaboraviti i marginu na kojoj se kratka priča našla – sve ređe podržavana od strane izdavača i urednika, neprimećena u javnom prostoru i ignorisana kod određenog dela čitalaštva – ali na kojoj neprekidno održava svoju drskost i težnju da bude primećena. Negde na toj granici eksperimenta i krika nalazi se i Priča. Ljubav, tražeći mesto u koordinatnom sistemu kratkopričaške konfuzije.

     Sabravši četiri priče na način koji odbija jasnu žanrovsku određenost i poigravajući se sa definicijama pesme u prozi i kratke priče, te pripovetke i novele, zbirka sadrži dve već publikovane priče – „Pesma za Baubo“, objavljena u Poljima prošle godine, i „Dva sata i jedna brava“, uvrštena u prozno-umetničku antologiju Antilogika slike Slavka Krunića (Kulturni centar Novog Sada, 2015) – kojima se pridružuju dve nove, „Život ima nas u širokom opsegu“ i „Iz života vulkanizera“. Zajedno, one predstavljaju naredni korak u beketovsko-hemingvejevsko-albaharijevskom begu od prenatrpavanja na uštrb konkretnijeg, sažetijeg i suštastvenijeg pripovedanja koje ne odaje mnogo, ali od čitalaca traži interakciju i samostalnu interpretativnu dopunu. Slično, dakle, pomenutim autorima, Gerzić redukuje sopstveni tekst i iz njega odbacuje sve ono što nije apsolutno neophodno. Ovaj postupak se prvo uočava na planu karakterizacije i fabulacije, te je ono što ostaje pred čitaocima nejasan narativ o nejasnim protagonistima u nejasnom prostoru i vremenu koji na prvi pogled više liči na skicu za priču nego na zaokružen prozni tekst. Međutim, na ovakav efekat autor i računa, ciljajući na učešće čitalaca koji će priče samoinicijativno dopuniti i uobličiti, odgovarajući na pitanja ko su junaci, gde se oni nalaze, kako pravdati njihove postupke, koja motivacija ih pokreće i po čemu su njihovi životi dovoljno specifični da zaslužuju tretman književnog dela.

    Dve objavljene priče otvaraju zbirku i postavljaju njen osnovni formalno-tematski plan. U svakodnevici protagonista izbačen je suvišak sadržaja i jedino što je ostalo jesu kategorije iz naslova zbirke. Naravno, ovo jesu priče o ljubavi, priče ljubavi, priče sa i bez ljubavi i priče zbog ljubavi, ali one imaju i svoj viši smisao: one pripovedaju o pojavnim oblicima emocija i načinima njihovih manifestacija u svetu koji ih apriorno posmatra kao neuobičajene. Tako one beleže progresiju veze – upoznavanje, fascinacija, konkretizacija, vrhunac i vrtoglavi kraj – pokušavaju da je oneobiče ili podvrgnu ironijskom postupku koji svedoči o promenama u odnosima modernih parova. Gerzić ne idealizuje pojavu ljubavi, niti bilo koji njen segment, već formira ironijsku distancu između pripovedača i teksta, te pripovedanja i junaka. Ovaj odmak jasan je u priči „Pesma za Baubo“ koja ima najviše potencijala da postane tipizirana sentimentalna drama o početku i kraju ljubavi, ali se, ponajviše jezičkim postupcima i liričnošću, odmiče od toga. Između upoznavanja („Zvala se Baubo. Jednoga dana dala mi je svoje telo.“) i kraha ljubavi („Baubo, Baubo, bila si moj predivni san koji sam zaboravio.“), narator-protagonista se konstantno kreće između potencijalne veze i neobičnosti svoje drage, između sopstvenog straha od emocija i želje za njima. On ne samo da ne krije negativne strane njene ličnosti, već ih i potencira, a isto čini i sa razlikama između nje i sebe, svestan da je veza od početka osuđena na propast: „Baubo je imala snažnu želju da živi, kao i sav njen soj, ja snažnu da te živim, nego da živim takoreći neživljeno, samo u postojanju, ako se tako može reći a da se ne upadne u zamku nejasnosti, što će u krajnjoj instanci, pokazaće se, biti nespojivo.“ Baš u toj krajnjoj instanci krije se srž nepouzdanosti priče i rađa čitalačka sumnja u neprikosnoveni seksualni autoritet junakinje spram običnosti pripovedača. Tu sumnju dodatno podstiče proces defabulacije i univerzalni karakter priče koji potiče iz nepreciznog definisanja identiteta protagonista. Obe ove odlike priča „Dva sata i jedna brava“ ponavlja, dodatno istražuje, potencira i dovodi do novih granica: ova hronika ljubavi započinje još nejasnije, odvija se još neobičnije i završava još nasumičnije („Na gradskom parkingu izašli su iz auta svako na svoju stranu i razišli se bez reči.“). U nju su upletene i druge varijacije na temu ljubavi i priče koje se istražuju u tek jednoj-dve rečenice, čime Gerzić stvara svojevrstan kataloški pregled širine spektra ljubavi u današnjem društvu. On stvari posmatra na poseban način, istovremeno iznutra i sa distance – „Ako je išta želeo, bilo je to da sazna više o stvarima. Ali samo da ih posmatra, sa blagonaklonošću, ako je moguće, ne i da ih tumači. Kako se one odvijaju, ne i zašto.“ – preispitujući mogućnost objektivnosti. Odmicanje od teksta i njegova univerzalnost postignuti su izostavljanjem karakterizacije junaka čija su imena svedena na lične zamenice, a njihova psihologija i unutrašnji svet dati u naznakama.

    Naredna dva teksta kreću od drugačijeg pristupa pomenutoj temi – prvi jezički, a drugi perspektivom. Neobičan naslov priče „Život ima nas u širokom opsegu“ samo je početak čitalačkog susreta sa neobičnom ispovednom naracijom – koja, uzgred, katkad prerasta u kompleksnu borbu i traži maksimalnu usredsređenost – čiji je uzrok kompjutersko prevođenje teksta sa jednog jezika na drugi, uz pomoć modernih alatki za globalnu komunikaciju: „Hello Ljubavi, jutros da napišem ovu kratku poruku koju sam proveo sat vremena ili više koristio sam prevodilac online, ali čini mi se da ima problem sa Srbima.“ Ova specifičnost rezultira nejasnim rečenicama koje mešaju glagolska vremena, lica, rod i broj, i tako se sreću iskazi tipa „Mislim da je to čudno nisi ovde sa mnom, ali ja sam dobro, ja sam zbunjena i pun Your Loving reči i vašim planovima.“ ili  „Večeras sam se vratio u svoju imanje, krevet je i dalje kao što smo ga napustili subotu ujutro.“ Kako su u pitanju i-mejlovi jednog partnera drugome (nije sigurno kog su oni pola, ali se naslućuje da su iz Italije i Srbije) nakon strasne letnje avanture, ova priča analizira dva bitna aspekta savremene ljubavi – razdvojenost i svedenost na elektronsku komunikaciju – zbog čega i ima svoju relevantnost u današnjem trenutku i kritički se osvrće na svedenost emocija na bitove i piksele koji ljubavnike pretvaraju u „dva gotovo usamljeni praktikanti“. Opet izbegavajući idealizovanu sliku, Gerzić skoro potpuno ukida karakterizaciju junaka i čitaocima ostavlja skice i kroki crteže koji traže značenje. Najzad, završna priča, „Iz života vulkanizera“, jedina štampana ćirilicom, ne govori o ljubavi dvoje ljudi, već potpunoj zaslepljenosti jedne keruše svojim vlasnikom. Ona tako ide korak dalje od dela kao što su Životinjska farma Džordža Orvela, Timbuktu Pola Ostera i drugih u kojima životinje imaju ljudske osobine i poprimaju uloge primarnog fokalizatora, naratora ili protagoniste. Nizer, jedna od dve Gazdine keruše – druga je, shodno njegovom humornom planu, naslovljena Vulka – je samosvesna, samostalna i razumna, sposobna za kritičko promatranje stvarnosti i uočavanje smisla koji bi trebao biti daleko van domašaja njenih animalnih sposobnosti. Ona je tako slična pripovedaču druge priče, ali je njen opseg posmatranja sveta ograničeniji i sveden na neposrednu stvarnost. Ipak, i ovo se naposletku pretvara u priču o nesretnoj zaljubljenosti i neostvarenoj ljubavi („a u najsmelijim snovima zamišljam sebe kao nevestu (znam da je to čista fantazija, ako ne i nešto još luđe), u beloj čipkanoj venčanici i pod velom, uspravljena na dve noge, s Gazdom koji mi steže ruku i gleda me s ljubavlju (obrijaću i ja ona mesta!), on dugih udova a ja zdepasta i niska, lepo ćemo se uklopiti“) koja je jaka kao da je ljudska i kojom Gerzić dokazuje dokle sve njegova primarna tema može da ide.

     Koncepti priče i ljubavi su toliko široki i sadržajni da čitaocima nije potrebno opisivati sve faze emotivne veze, već jednostavno pružiti presek ova dva skupa i nagovesti im šta se podrazumeva pod ljubavlju i kako o tome pričati. Tako im se dopušta da sami nastave i dođu do suštine koja neće biti ista za svakoga, što je svakako svrsishodnije i efektivnije. Priče Borivoja Gerzića nisu uvek lako razumljive i pristupačne, ali je, čak i u pasažima koji traže dodatnu pažnju, jasna njihova inovativnost na polju jezika, stila, forme, karakterizacije i organizacije teksta. Najzad, nije on jedini koji se u kratkom formatu izražava na taj način, pa zbirka Priča. Ljubav može stati u red sa delima autora kao što su Uglješa Šajtinac, Srđan Srdić ili Ivan Antić, i tako graditi novi sistem u prostoru koji nije do kraja ispunjen.