Ana Gvozdenović: TOPLA I LJUDSKA PROZA

(Slavko Stamenić: Podari mi lepu smrt, Biblioteka „Vlada Aksentijević“, Obrenovac, 2016)

 

   Već naslovom ove zbirke priča Slavko Stamenić jasno određuje svoje tematsko interesovanje. Memento mori ili podsećanje na smrt jedan je od najrabljenijih motiva u korpusu svetske književnosti. Ali za razliku od, na primer, onih dela renesanse koja nas pozivaju da iskoristimo život (carpe diem) jer na koncu svega čovek je prah, Slavko Stamenić sasvim u pravoslavnom duhu podseća nas na lepotu smrti, a naslovom čak i na želju koju naš narod često izražava.

   Knjiga Slavka Stamenića je pažljivo komponovana, kao zbirka uokvirenih priča, simbolično njih 12 na broju, prstenaste kompozicije. Umesto predgovora i pogovora, priče kontekstualizuju delovi knjige Ugledanje na Hrista, koja se pripisuje Tomi Kempijskom, a čiji se odlomci kao mota nalaze i na početku svake priče ponaosob. I sam naslov citat je iz ove knjige, koji se kao celina nalazi na mestu motoa prve priče („Veliki mali Nestor”): „Podari mi lepu smrt; daj da srećno pređem s ovoga sveta na onaj drugi.”

   U literaturi se može pročitati da je reč o najprevođenijoj i najčitanijoj knjizi na svetu posle Svetog pisma, kao i podatak da je prevedena na više od 50 jezika sa 7000 izdanja. O njenom statusu u našoj crkvi govori i činjenica da je kod nas prvi put objavljena 1911. u izdanju Arhijerejskog sabora pravoslavne crkve u Srbiji, a u prevodu Jelene Marković. Knjiga je drugi put štampana 1926. sa blagoslovom patrijarha Dimitrija i predgovorom episkopa ohridskog Svetog vladike Nikolaja. U tom tekstu Sveti vladika kaže da su reči ove knjige ozbiljne, svetle i utešne i dodaje: „U vreme Svetskoga rata na Zapadu je ova knjiga bila mnogo čitana, kako od ratnika na bojištima, tako i od njihovih srodnika doma. Ratnike je ona nadahnjivala mirom i hrabrošću u smrtnim opasnostima, a njihove roditelje i srodnike doma ispunjavala je nadom i spokojstvom. Dešavalo se često da su roditelji slali ovu knjigu sinovima svojim, na bojišta ili u bolnice, da im njome olakšaju muke, i telesne i duševne. I može se reći da Ugledanje na Hrista nikada nije promašilo svoj cilj, kadgod je padalo u tamu ljudskih bolova, kao sveća što ne promašuje svoj cilj kada se unese u mračnu odaju.” Mudri vladika nastavlja nalazeći da su pitanja ove knjige uvek aktualna jer „i bez rata zar nije dovoljno rata? Zar usred mira nije dovoljno opasno, i očajno, za sve one koji ne poznaju Istinu, i koji ne umeju sebe da osvetle, ohrabre, osnaže i uteše Istinom? Jeste; i po triput – jeste. Njima je ova knjiga i namenjena u prvom redu, i oni će pogrešiti ako se njome ne budu hteli koristiti.”

   Treće izdanje Ugledanja na Hrista u Srbiji izlazi 1983. u izdanju Svetog arhijerejskog sinoda SPC sa predgovorom tadašnjeg vladike raško-prizrenskog, a potonjeg patrijarha srpskog Pavla. Patrijarh Pavle navodi reči profesora Bogoslovskog fakulteta u Atini Brociotisa, koji kaže da ova knjiga izgleda strano srednjovekovnoj verskoj sredini Zapada, i napuštajući dalju raspravu o njenom autorstvu iznosi uverenje da će ona naći svoje čitaoce osobito među početnicima u duhovnom životu, „koji osećaju besmisao svođenja ljudskog bića samo na čula, ozbiljno postavljaju pitanja o cilju i smislu svoga postojanja, i sa naučnikom Albertom Ajnštajnom uviđaju da čovek koji ᾽svoj sopstveni život i život svojih bližnjih oseća kao besmislen, taj nije samo nesretan, nego i jedva da je sposoban za život᾽.” Knjiga je objavljena i 2001. sa blagoslovom episkopa šabačko-valjevskog Lavrentija.

   Zašto smo ovoliko pažnje posvetili drugom autoru, ili tačnije drugim autorima, govoreći o knjizi Slavka Stamenića? Zato što to i on sam čini dajući reč Tomi Kempijskom i koristeći prološka žitija Svetog vladike Nikolaja kao predložak nekoliko svojih priča. Kao što je činio i u nekim od svojih prethodnih knjiga, a sasvim u duhu moderne i postmodernističke književnosti, Slavko Stamenić polazi od dokumenta i tuđeg teksta, gradeći vrsnu umetničku prozu sa tananim valerima lirskog i poetskog. Dok je u Stamenićevim ranijim knjigama reč bila o istorijskoj i biblijskoj građi, ovoga puta pred nama su poslebiblijske legende, kako stoji u podnaslovu zbirke. Sveti mučenik Nestor, o čijem stradanju čitamo u prvoj priči, u kalendaru Srpske pravoslavne crkve praznuje se 27. oktobra odnosno 29. novembra po novom kalendaru; Foka Baštovan 22. septembra odnosno 5. oktobra; Sveti mučenik Polievkt 9. januara (22. januar); Sveti Evstratije 13. decembra (26. decembar); Sveta velikomučenica Varvara 4. odnosno 17. decembra; Svetog Filareta Milostivog, o čijem izabranom putu i spasenju čitamo u priču naslovljenoj po imenu njegove supruge – „Teozva”, 1. odnosno 14. decembra…

   Ali, ako uporedimo predložak sa umetničkom prozom Slavka Stamenića najčešće ćemo prepoznati tek jednu rečenicu, nagoveštaj onoga o čemu nam autor pripoveda. Detalj će nam pomoći u identifikaciji, ali od tog jednog elementa, ostajući u duhu književnosti na čijem tragu stvara, Stamenić gradi nov, poetski svet koji lako komunicira sa čitaocem i privlači ga svojom iskrenošću i nepretencioznošću. I u tome zapravo jeste njegovo umeće, njegova umetnost i stvaralaštvo. Stamenić ne piše opširno, naširoko i nadugačko, već svedeno, usredsređeno na ono što ga zanima, konkretno u ovoj zbirci – na smrt, na stradanje. Na malo prostora, vešto i nepogrešivo, pripovedač ostvaruje svoju nameru i ispisuje prozu koja je istovremeno topla i ljudska, ali i opominjuća. Topla i ljudska jer je u njenom središtu čovek i njegov lični put, njegov izbor i opredeljenje. Upravo kao što nas hrišćanska vera uči, a što se u pravoslavlju možda najjače oseća, čoveku je ostavljena sloboda i život nas stalno stavlja pred izbore. I ma koliko bila, citiramo, jaka slabost koja čoveka vuče zlu, Stamenić bira primere koji jasno pokazuju snagu dobra.

   Ova proza je i te kako angažovana i kritički obojena. Autorova kritičnost spram sveta u kome svakodnevne nevolje, a nekad i prosti hir ili pomodarstvo, čine da se lako odričemo Hrista, a time i onog što nas čini ljudima jasno je izražena u stavu da su moral i etika neodvojivi od čovekovog bića odnosno da ono doseže svoju punoću tek uz pridržavanje načela dobrog. Dobro je za autora zbirke Podari mi lepu smrt pak tesno povezano sa religijskim, odnosno pitanjima vere, a svet ovih priča je, baš u skladu sa hrišćanskim poimanjem stvarnosti, bipolaran i eshatološki usmeren.

   Priča „Providur revnitelj” dobar je primer kako se sa malo reči može mnogo reći i kako se autor jasno nazire iza sveznajućeg pripovedača. Ova priča se od drugih izdvaja i po tome što je u njoj inače dominantna liričnost opisa (priče „Foka Baštovan” i „Gavril”) ili čak didaktičnost naracije (priča „Anđelija”) ovde zamenjena ironijskim, a na kraju i sarkastičnim tonom. Već na samom njenom početku kurzivna istaknutost sintagme nezazorni pregaoci ukazuje ne samo na ponavljanje reči kotorskog providura već i na njihovo iskošeno, pomereno značenje. Nakon što čujemo o stradanju Svetih mučenika prevlačkih, koji su bili otrovani na Aranđelovdan 1445, i vidimo grotesknu sliku sedamdesetak kaluđerskih i monaških glava poleglih na trpezu i njihovih tela koja je „otrov ukočio u pomalo neprirodnim položajima”, reči presvijetlog, koji je odgovoran za njihovu smrt („…malo me plaši ovaj pogled Arhangelov… ali valjda je i on na strani prave vjere!”), izazvaće gorak osmeh čitaoca. Pripovedač koji zatvara priču nam saopštava: „Ipak se, izlazeći, prekrsti”, te šalje jasnu poruku o svojoj angažovanosti i licemerju na koje autor ukazuje.

   Stamenić ne uspostavlja vezu samo sa određenim predtekstom, tj. tekstovima koji mu prethode već i sa čitavom tradicijom jednog žanra, sa tradicijom pisanja martirija, srednjovekovnog roda bliskog hagiografiji, u kome se predstavljaju stradanja hrišćanskih mučenika. Kako zbirka odmiče i stradanja hrišćana postaju nam vremenski sve bliža, pa se jasno može pročitati i autorovo podsećanje da se i u našem veku može, i mora, stradati. Jer, kako stoji u motu poslednje u nizu ovih priča, a posredi je podsetimo i ovoga puta citat iz knjige Ugledanje na Hrista Tome Kempijskog: „Kad bi ceo svet bio savršen, šta bismo imali, da u njemu, Boga radi, podnesemo.”