Marjan Čakarević: DNEVNIK DRUGOG

(Nenad Mitrov, Pozno bilje: sabrane pesme, priredila Dragana Beleslijin (Todoreskov), Službeni glasnik, Beograd, 2013, Dnevnik [1914-1917/ 1937-1940], priredili Dragana Todoreskov i Ognjen Karanović, Gradska biblioteka Novi Sad, Novi Sad, 2014)

 

      Jedan od mogućih načina da se utvrdi razlika između malih i velikih kultura svakako je odnos prema književnom nasleđu. Ove potonje su, tako, velike zbog toga što brinu, između ostalog, i o nasleđu pisaca drugog reda, dok one prve ne uspevaju da se na primeren način izbore ni sa svojim najvećim umetnicima. U toj podeli naša kultura nalazi se negde na sredini: koliko s jedne strane iritiraju institucionalna inercija i nemar, toliko sa druge ume da iznenadi izvanrednim individualnim postignućima. Sasvim konkretno: tek nedavno se (valjda?) privelo kraju kritičko izdanje dela Vuka Karadžića, a kritičko izdavanje Andrića tek treba da otpočne; istovremeno međutim pisci kao što su, recimo, Ćurčin, Živojinović Massuka, Đorđe Jovanović, ili čak Velimir Rajić, koje ne čita praktično niko osim najužeg kruga proučavalaca međuratne poezije – imaju odavno, zahvaljujući vrednim naporima pojedinih književnih istoričara, primerena izdanja svojih dela.

    U tom kontekstu se može posmatrati i objavljivanje sabranih dela Nenada Mitrova, pesnika koji, kako to priređivačica Todoreskov s pravom sugeriše u svojim predgovorima, u književnoj istoriji postoji mnogo više virtualno – kao junak magistralnog romana Judite Šalgo Put u Birobidžan – nego svojim pesničkim opusom. Njegov primer pokazuje zapravo kolika je sugestivnost velike literature: oživljen na stranicama jednog velikog romana, on je ponovo postao privlačan i kao pesnik, iako je u tom času bio praktično zaboravljen.

     Život i delo Nenada Mitrova (što je inače umetničko ime Alfreda Rozencvajga) presudno su obeležila dva događaja: prvi je teška bolest u detinjstvu, koja je prouzrokovala telesnu deformaciju (grbu), a drugi je herojski čin samoubistva u danima okupacije, kada su od pesnika nemačke vlasti zahtevale da im dostavi spisak novosadskih intelektualaca koji su simpatizeri komunista. To su dve granične egzistencijalne situacije i sledstveno tome dva pola unutar kojih se kreće Mitrovljevo pisanje.

    Ovo zapravo treba razumeti sasvim doslovno: poriv za pisanjem, onaj čas kada Rozencvajg postaje Mitrov, vezan je za suočavanje sa sopstvenom drugošću, sa svojom telesnom posebnošću. I već od tada, preciznije: kako svedoče prve stranice dnevnika od najranije mladosti – u Mitrovu se rađa misao o samoubistvu kao o činu kojim bi se prekratio užas te drugačije telesnosti.

    Današnji pogled na Mitrova, u času kada su objavljeni njegovi celokupni spisi, kako pesnički, tako i dnevnički, nameće drugačije mogućnosti čitanja, razumevanja, te samim tim i vrednovanja njegovog opusa. Sada je dakle nedvosmisleno jasno da je reč o pesniku drugog reda, to jest da ovaj opus nema dovoljno velikih pesama ili knjiga koje bi ga izdigle iznad pesničkog proseka međuratne epohe, ali, sa druge strane, utoliko postaje zanimljivija njegova pesnička egzistencija: unutrašnji otpor i napor da se poezijom, pisanjem prevlada sopstvena drugačijost.

    Posmatrano iz te perspektive, čini se da su Dve duše najuspelija Mitrovljeva zbirka i to najpre iz razloga što je reč o knjizi preciznog tematsko-motivskog sklopa i čvrste strukture, koja je izgrađena oko konkretnog centralnog događaja: poznanstva i razgovora sa emigrantkinjom Marijom Aleksandrovnom. O tom susretu, o svim njegovim kompleksnim psihološkim dimenzijama pesnik piše u uvodnom tekstu, koji je istovremeno i ključ za čitanje ove knjige. Sve pesme iz zbirke jesu zapravo produbljivanje, variranje, nijansiranje i dopuna tema i motiva koji su uvedeni u tom tekstu, te se stoga Dve duše mogu čitati i kao neka vrsta modernog, ali s obzirom na pesnikovu prikraćenost – „bestelesnog“ kanconijera. Taj kanconijer opisuje istoriju tek jednog nagoveštaja ljubavi, odnosa koji se jedva naslutio tokom jednog razgovora u salonu građanstva međuratne epohe, sa mnogo detalja koji podsećaju na kič i patetiku romana Mir Jam, ali za čiju egzistencijalnu autentičnost jemči samo telo Nenada Mitrova.

    Ove pesme govore pre svega o onom nedoživljenom, nedogođenom, ali u trenucima kada pesnik osvesti svoju nemoguću poziciju ljubavnika, tada, uprkos zastrašujućoj količini banalno sentimentalističkih stihova, kako Todoreskov tačno primećuje – dolazi na samu ivicu mističkog iskustva. Na prvi pogled paradoksalno, sugestivnu moć tog, u svakom smislu nadnaravnog ljubavnog iskustva obezbeđuje upravo vrlo konkretan doživljaj – susret sa Marijom Aleksandrovnom opisan u uvodnom tekstu.

    To je ono što u velikoj meri nedostaje kasnijim pesničkim knjigama Nenada Mitrova – konkretna životna priča koja bi bila neka vrsta obrazloženja pa i opravdanja jalovosti njihovog stihotvorstva. U pojedinim pesmama Mitrov je uspevao da da nagoveštaj stvarnih, ili barem zamislivih egzistencijalnih situacija, i tada je i dosezao do autentične poezije. U tom smislu je zanimljiva Knjiga za Elinor – poslednja koju je u određenoj meri sam pesnik uobličio – i to onda kada se čita paralelno sa drugim delom dnevnika, u kome pesnik beleži istoriju još jedne nedogođene i nemoguće ljubavi, ovoga puta sa glumicom, ženom diplomate, te utoliko u stvarnom životu nedostupnijom.

    Druga egzistencijalno-poetička linija Mitrovljevog opusa jeste autorefleksivna, ona koja podrazumeva sagledavanje svog udesa i svoje drugosti u svetu. To je onaj Mitrov koji je unekoliko blizak avangardi u pesmama kakve su „Makaze amo!“ ili „Oda silnome Ništa“, koje, kako je Radomir Konstantinović u svom eseju istakao, linijom pobune protiv sopstvene telesne izopštenosti iz sveta jesu pobuna protiv samog tog sveta. Najveći broj ovih pesama građen je na temelju potpuno apstraktne osude licemerja i zlobe koji vladaju svetom, i tu zapravo nikakve poezije i nema. Ali, povremeno, u njima se javljaju i autoironične opaske, ili nešto konkretniji, proživljeniji opisi pesnikove teške i jalove samotne sudbine. U tim trenucima, koji ipak sa „pravom“ avangardom nemaju suštinske veze, pesnik uspeva da u određenoj meri prenese osećanje izopštenosti i drugosti.

    Celokupan opus Nenada Mitrova podrazumeva kombinaciju obeju ovih tematskih i egzistencijalno-poetičkih linija, ali njihovo razgraničavanje ovde je izvršeno iz razloga što je u dosadašnjim tumačenjima – u prvom redu kod Konstantinovića i u antologiji avangardne poezije Gojka Tešića – ovaj pesnik pomalo na silu svrstavan u avangardni korpus. Razume se, ni Konstantinović, niti Tešić nisu tada imali njegova celokupna dela pred sobom, pa je otuda ova „zabluda“ opravdana, a u neku ruku i dobrodošla. Sada, međutim, kada je celina ovog opusa pred čitaocima, jasno je da ni o kakvoj avangardi ne može biti govora, koliko god da pojedinačne, a svakako malobrojne, pesme sadrže određene elemente avangardnih pesničkih tehnika, te da Mitrova zapravo treba svrstati u korpus mekanog međuratnog modernizma, koji nastavlja i diskretno usložnjava onaj glavni tok poezije moderne od pre Prvog rata; dakle uz pesnike kakvi su, recimo, Živojinović Massuka, Božidar Kovačević, Siniša Kordić i drugi.

    Na kraju treba postaviti pitanje o svrsishodnosti objavljivanja celokupnog Mitrova, to jest, uopšte, manjih pesnika ranijih epoha. Odgovor na to pitanje mora biti nedvosmisleno pozitivan. Razlozi za to mogu biti sasvim jednostavni: bolje je da postoji sabrani Mitrov, nego nikakav ili u velikoj meri nedostupan. Takođe, ovakvi projekti samim činom objavljivanja uvek unose određenu dinamiku u razumevanje prethodnih epoha i nužno teraju na preispitivanje utvrđenog estetskog i književnoistorijskog poretka. Na kraju, a možda i najvažnije, život i delo jednog Mitrova uvek mogu poslužiti kao materijal nekom Konstantinoviću ili nekoj Juditi Šalgo. A u slučaju Mitrova nikako nije samo o tome reč.