Marjan Čakarević: LEPA UMETNOST ZLOČINA

(Agustin Espinosa, ZLOČIN, prevela sa španskog Aleksandra Mančić, Bukefal, Beograd, 2016)

 

          Najpre treba pohvaliti kulturni projekat Bukefal: Milan Miletić, književnoj javnosti poznat kao prevodilac niza dela objavljenih u zlatno doba Službenog glasnika, pokrenuo je pre nekoliko godina izdavačku kuću, ako se tako može reći – „za svoju dušu“ i za sladokusce. Nekoliko desetina do sada izašlih naslova svedoče o istančanom književnom ukusu, koji se na neki način naslanja na uredničku poetiku Jovice Aćina, i to iz poslednjih godišta edicije „Reč i misao“ i edicije „1001 knjiga“ Službenog glasnika. I sam dizajn Bukefalovih izdanja – primamljive debeljuškaste knjižice malog formata – očigledno referira na pomenute edicije, ali važniji od toga je dakako spisak autora: Česterton, Bulgakov, Stivenson, De Kvinsi, Da Vinči, Defo, Tven, uz, u neku ruku neizbežne, Kafku i Poa. Treba, međutim, naglasiti da ovo nije još jedan izdavač koji preštampava klasike, već je, najvećim delom, reč o do sada neobjavljenim delima pomenutih pisaca, uz nekoliko autora koji se u ovoj ediciji pojavljuju prvi put na našem jeziku.

          U potonju grupu spada Agustin Espinosa, čija se dva zanimljiva i važna delca – roman Zločin i drama Dar-mar kuća: nadrealistička farsa – pojavljuju unutar istih korica i time dopunjuju inače oskudan prevodni korpus španske međuratne avangarde. S tim u vezi, treba otvoreno reći da će ova knjiga teško privući pažnju širih čitalačkih krugova, to jest, da je i namenjena u prvom redu ljubiteljima avangarde i radikalno-eksperimentalnih književnih istraživanja.

        Pisana početkom tridesetih godina prošlog veka, Zločin i Dar-mar kuća spadaju u retka dela španske književnosti koja su nastala pod neposrednim uticajem nadrealističke poetike, i to, konkretnije, njene „zločinačke“ struje, odnosno književnosti „prestupa“. Ova je svoju inspiraciju crpela kako iz tada obnovljenog interesovanja za „eksperimente“ Markiza de Sada, tako i iz Lotreamona, čije delo uostalom Espinosa i eksplicitno pominje u Zločinu.

        Ovo Espinosino delo, nasuprot, recimo, romanima i novelama Žorža Bataja, koji takođe pripadaju ovoj književnoj supformaciji, na tipično avangardan način ruši sve žanrovske konvencije. Centralna epizoda Zločina je ubistvo šesnaestogodišnje devojke i ka tom događaju na različite načine gravitiraju kako dve uvodne, tako i sve sledeće epizode/fragmenti/poglavlja. Sve ove epizode su praktično potpuno nezavisne tematske, žanrovske i estetske celine; jedino što ih drži na okupu jeste referiranje na ovaj zločin. Pa čak i više od toga: i same epizode su izrazito fragmentizovane i strukturirane logikom snova, zbog čega su tematsko-motivske mikroceline unutar njih vrlo labavo i sasvim uslovno povezane, a jukstapozicija postaje osnovni narativno-kompozicioni princip. Espinosin stil na prvi pogled poseduje izvesnu grubost u organizovanju teksta, silovitost u gotovo fraktalnom razgranavanju svojih poetskih vizija, a taj utisak svakako pojačavaju i teme i motivi raznoraznih zločina i prestupa, ali, na drugi pogled, postaje upadljiva i ništa manja krhkost, fragilna iznijansiranost tih vizija koje zahtevaju veliko čitalačko poverenje da se ne bi pred njegovim unutršanjim očima raspale u paramparčad. I upravo kao i u snovima, gde je zaokruženost pojedinih detalja nadređena celini vizije, koja se više sluti nego što ju je moguće precizno imenovati – i ovde je težište na malim i još manjim fragmentima, krhotinama tekstualne stvarnosti, mikrostilemama, jezičkim vizijama i neuhvatljivim prelivima.

         Ali to je istovremeno i razlog zbog koga ovaj roman zadržava svoju svežinu i modernost i danas, na isti onaj način na koji su moderne Magritove, De Kirikove ili Miroove slike: tu se ne radi o tome da se stvarnosni poredak na koji se referira potiskuje u drugi ili treći plan, već se proširuje polje koje taj poredak obuhvata. Tako i tematizovanje zločina i različitih seksualnih prestupa, i variranje ovih motiva kroz ceo roman i dramu, nema za cilj puku blasfemiju i provokaciju, koliko je reč o potenciranju tamnih nagona ljudske prirode.

         Ista vrsta prestupa, odnosno – transgresije, jeste i pojavljivanje pisca na sceni, kako u romanu, tako i u završnoj sceni drame. Ovaj postupak, u to vreme vrlo moderan i poetički samosvestan, podriva podrazumevane tekstualne konvencije: ne samo da se polje „važenja“ teksta proširuje i na referentnu stvarnost, nego važi i obrnuto, stvarnost „ulazi“ u zabran teksta i destabilizuje njegove granice.

           Nije li upravo ovo brisanje granica između teksta i stvarnosti jedno od ključnih ne samo poetičkih, već i ontoloških pomeranja, koja se u polju umetnosti događaju u doba avangarde. Na tome se, između ostalog, zadržava i Aleksandra Mančić u svom izvanredno informativnom i nadahnutom pogovoru, u kome osvetljava umetničko-poetički i socijalno-politički kontekst Espinosine biografije. Na osnovu onoga što je tu izrečeno, može se zaključiti da ova Espinosina dela jesu barem jednim delom i odraz napetosti koje postoje u španskom društvu u predvečerje građanskog rata. Današnji čitalac na našem jeziku malo šta od toga može rekontruisati u Espinosinom tekstu, a to uostalom i nije tako važno. Ali ono što jeste važno i što se može jasno uočiti, to je egzistencijalna teskoba, nastala kao proizvod sličnih duhovno-političkih okolnosti. I u tome je sva zloslutnost lepote koju nam ova dela danas donose.