Marjan Čakarević: O CRNCIMA

(Eden fon Horvat: Omladina bez boga, preveo s nemačkog Relja Dražić, Nojzac, Novi Sad, 2016)

 

    Roman Omladina bez boga Edena fon Horvata (1901–1938) paradigmatično je ostvarenje angažovane literature kakva nastaje u svim kriznim epohama, a naročito tokom tridesetih godina prošlog veka. Očekivano, „čiste“ estetsko-umetničke ambicije u takvim delima manje ili više upadljivo ustupaju pred socijalno-političkom tezom koju treba na uverljiv način razviti, jer osnovni cilj Horvatovog i srodnih romana jeste pre svega moralna mobilizacija usled rastuće opasnosti totalitarizma.

    Roman je ispripovedan u prvom licu, preciznije u nekoj vrsti stilizovanih dnevničkih zapisa srednjoškolskog profesora koga deca zovu Crnac i opisuje njegovo konfrontiranje sa učenicima vaspitanim u duhu militantnog nacionalizma (u tom smislu je vrlo podsticajno poređenje Horvatovog romana sa magistralnim Hanekeovim filmom Bela traka). Budući finansijski, pa dakle i životno uslovljen, on, kao i drugi članovi profesorskog kolektiva, pristaje na (ne)moralne standarde koje nameće etički potpuno otupela i samoživa zajednica ne bi li preživeo, sve do trenutka kada se na izletu dogodi ubistvo jednog dečaka i kada zapravo i počinje njegov moralni preobražaj. U socijalno-politički roman od te tačke ugrađuje se i dimenzija trilera, u kojem profesor pokušava da otkrije ubicu nesrećnog dečaka i time spasi nevino optuženu sirotu devojčicu, čija se društveno „problematična“ egzistencija savršeno uklapa u „idelanu“ sliku zločinca u jednoj zloj zajednici. Roman se završava tako što stvarni ubica, dečak iz bogate porodice koja je u najbližim odnosima sa vladajućom (nacionalsocijalističkom) elitom – izvršava samoubistvo, devojčica biva oslobođena, a profesor odlazi u Afriku („Crnac odlazi crncima“), da bude predavač u okviru hrišćanske misije.

    Iz rečenog kratkog sadržaja moglo bi se zaključiti da je kraj romana Omladina bez boga pravičan, i to u nekakvom starozavetnom smislu: ubicu je stigla zaslužena kazna, a činjenica da je reč o potomku vladajuće klase sugeriše ideju da će svi koji sprovode nasilje snositi na kraju posledice za to; nevina devojčica je oslobođena optužbe, a profesor Crnac pak napušta svoju matičnu zajednicu, što je cena koju mora po nekoj višoj pravdi da plati za moralne kompromise koje je činio.

    Kada se, međutim, ima u vidu sve ono što se ubrzo dogodilo u Nemačkoj i celoj Evropi, pa konačno i sa samim Horvatom, koji je već u vreme kada piše roman prinuđen da napusti svoju domovinu, ovaj piščev idealizam dakako deluje naivno. Pa ipak, ta naivnost je za današnje i buduće čitaoce u najmanju ruku zanimljiva, ali i poučna, jer plastično objašnjava stanje duhova u Evropi toga vremena, kao i zapravo svih onih sličnih epoha – na primer, između ostalog, drugu polovinu osamdesetih u Jugoslaviji – preciznije: odbijanje da se (političkom) zlu jasno pogleda u oči, ili, još preciznije, odbijanje da se prihvati činjenica da ljudi mogu biti i da jesu (i) zli i da žele, bez ikakvih obzira, drugima da nanesu zlo.

    Jednako važna socijalno-politička pouka koju Horvatov roman nudi jeste dekonstrukcija mehanizma totalitarne države: u korenu svega leži nasilje, koje, po pravilu najgori, predstavnici većinske zajednice vrše najpre prema pripadnicima manjina, a potom i prema svima onima koji se sa njima ne slažu. Iako se na prvi pogled može učiniti da je Horvatov roman jednostavan, da izostaju složenija psihološka nijansiranja, taj postupak je u osnovi sasvim opravdan, pošto su opisani totalitarni principi banalno jednostavni.

   Činjenica da je Tomas Man u jednom pismu (a kod njega nema privatnih pisama, jer Man je, kao što je poznato, uvek javna ličnost) rekao da Omladinu bez boga smatra „najboljom knjigom poslednjih godina“, a Hese ovaj roman ocenio kao „veličanstven“, mogla bi, uprkos podrazumevanom diktatu tadašnjeg političkog trenutka, biti preporuka i današnjim čitaocima. To, razume se, u slučaju da ne veruju svojim očima i ušima, dakle, da ne vide i ne čuju šta se dešava u svetu u kome žive.