Marjan Čakarević: PROROK U SUSEDSTVU (Časopis Gordogan, br. 33–34, Zagreb)

        Teško je sada precizno rekonstruisati kako se to dogodilo, tek, početkom ovog veka, posle demokratskih promena, u jugoslovenskim zemljama počeli su da nestaju književni časopisi. Uglavnom, neki ljudi su potpisali neke odluke, izračunavši prethodno da periodične publikacije podrazumevaju previše troškova, a premalo ili nimalo (finansijske) koristi i tako su, gotovo preko noći i bez mnogo buke, iz kulturnog vidokruga nestali časopisi. Ovaj proces je proizveo barem dve dugoročne posledice: potiskivanje žanra pripovetke na rubove književne scene i dramatično sužavanje prostora za kritičko promišljanje kako književnosti, tako i raznih (aktuelnih) društvenih fenomena.

       Utoliko je jedan od uvodnih tekstova novog broja Gordogana, koji potpisuje urednik Branko Matan, nažalost primenljiv, uz minimalne folklorno-kozmetičke razlike, na mnogo širem prostoru nego što je Hrvatska. Matanov osvrt na politiku finansiranja časopisa koju je sprovodio prethodni, po zlu čuveni ministar Hasanbegović predstavlja kratku, ali savršeno preciznu analizu ukupne kulturnopolitičke aktivnosti hrvatskog ministarstva kulture, te dakle i vlade u celini: „Bili su orijentirani rušilački, protiv pismenosti, protiv razmišljanja svojom glavom, protiv kriterija, protiv onoga što smo kao vrijednost naslijedili. Bili su ministar i vlada koji su se ponašali kao da im je zadaća da zatuku ono zadnje što još koliko-toliko pokušava održavati dah i duh kulture u ovom našem zakutku. // Protukulturni ministar. Utoliko protuhrvatski. I, dakako, ne samo utoliko.“  Nije naodmet dodati da ovde „protuhrvatski“ treba čitati i kao „protusrpski“, i to ne u smislu „bratstvo-jedinstvenom“, jugoslovenskom, mada svakako i na toj ravni, već pre svega u smislu da se kultura ili temelji na univerzalnim vrednostima, koje moraju da se razumeju i izvan lokalne, nacionalne zajednice, ili se zapravo ne radi o kulturi.

        Najnoviji broj Gordogana, kao uostalom i svi prethodni, na najbolji način potvrđuje ovu tezu: u časopisu praktično da nema teksta čiji bi značenjski horizont podrazumevao samo (uvek uske) granice nacionalne kulture. U tom smislu trebalo bi izdvojiti nekoliko nosećih tekstualnih blokova koji oblikuju ovaj broj.

        Najpre, tu je temat posvećen berlinskoj međuratnoj avangardi, koji je priredila Snješka Knežević i koji otvara njen tekst posvećen velikom fotografu Saši Stonu, Benjaminovom prijatelju i autoru poznate naslovne strane prvog izdanja Jednosmerne ulice. Knežević u svom tekstu ističe brojne paralele i veze kojima su isprepletene životne i umetničke sudbine Stona i Benjamina (Ston je inače jedan od četvoro Benjaminovih najbližih prijatelja, kojima pisac posvećuje prvu verziju Berlinskog detinjstva), a izbor fragmenata iz Jednosmerne ulice i Male povijesti fotografije, kao i odlomak iz Deblinovog romana Berlin Aleksanderplac, iako sami po sebi poznati ovdašnjim čitaocima, zajedno sa odabranim Stonovim fotografijama na izvanredno sugestivan način dočaravaju uzbudljivu atmosferu Berlina dvadesetih godina prošlog veka. Tu je reč i o pojedinačnim sudbinama, o prizorima iz burnog i dinamičnog života posleratnog Berlina koji prolazi kroz proces ubrzane transformacije iz stadijuma velikog grada u svet moderne metropole, o transformaciji same umetnosti i njenih jezika, vizija i poimanja pod uticajem tada novih medija fotografije i filma. Sa tekstom Darka Suvina, posvećenom igranju i recepciji Brehtovog opusa u Jugoslaviji, koji se može čitati i kao neka vrsta dopune ovog bloka, opisani temat se može uzeti kao ilustracija dobre prakse onoga što danas još uvek mogu samo časopisi: da dovedu u vezu tekstove iz različitih, da li bliskih, ili na prvi pogled nepovezanih dela, i ponude novu, drugačiju viziju određene teme, epohe ili fenomena.

        Za ovdašnje čitaoce, mada ne bogzna kako brojne, svakako je najzanimljiviji temat posvećen prošle godine preminulom Branku Vučićeviću. Da na našim univerzitetima ne preovladava duh strogo omeđenih nacionalnih kultura, podržan ideologijom evrobirokratskog konformizma – možda bi se neko i odvažio da osmisli i održi kurs posvećen Vučićeviću, preko čijeg (anti)umetničkog delovanja se može pratiti istorija jugoslovenskih neoavangardnih umetničkih praksi. Dok se tako nešto ne dogodi, zainteresovanima ostaju temati poput ovog, sastavljenog od tekstova koje potpisuju Bora Ćosić, Nenad Polimac, Dejan Kršić, Zlatko Burić Kićo i urednik Branko Matan. Svi ovi (auto)biografski eseji u najkraćem predstavljaju s jedne strane ličnu istoriju odnosa ovih autora i Vučićevića, a sa druge književnokritički osvrt na Vučićevićev značaj i mesto u jugoslovenskoj kulturi. Dva priloga su ovde posebno zanimljiva: Ćosićev, naslovljen „Roman o Vučićeviću“, u kome pisac, nekoliko decenija blizak Vučićevićev prijatelj, prenosi izvanredno zanimljive delove ličnih pisama i niz drugih pikanterija iz intimne istorije i istovremeno iscrtava njegov duhovni profil; i Matanov esej, čiji je podnaslov „Prilog biografiji Ilije Dimića i nekoliko napomena“, koji (pre)ispituje istoriju odnosa Gordogana i Vučićevića, pa dakle i svoj lični odnos i prema jednom i prema drugom. Na osnovu ovih, ali i ostalih tekstova temata, Vučićević pred čitaočevim očima izrasta u jednu, po mnogo čemu benjaminovsku figuru, i usamljenu i željnu svakovrsne, nežne pažnje, ironičnu, na mahove patetičnu, kapricioznu, sa izvanrednim, sasvim retkim osećajem za ono najbitnije u najmodernijem, i sa čudnom, zaošijanom doslednošću u svemu što je radio. Iza Vučićevića je, uprkos njegovim šarmantno šašavim odbijanjima da radi, da proizvodi, ipak ostala jedna hrpica tekstova, scenarija, projekata, pisama, prevoda, beležaka, napomena, uočenih veza i paralela, koje, kako Matan na kraju svog teksta s pravom insistira, sada treba prikupiti, zajedno sa svom ostalom građom, na prvi pogled sekundarnog karaktera (intervjui sa prijateljima). Pri čemu je tu, po mom osećanju, od posebne važnosti druga stavka u Matanovom spisku, a to su Vučićevićeva pisma, koja su, sudeći po delovima citiranim kod Ćosića, možda omiljena i najautentičnija umetnička forma ovog autora: i apsolutno slobodna, ali i likom i profilom adresata zadata, i tačno na pola puta između privatnog i potencijalno javnog.

        Treba skrenuti pažnju i na to da Matanov tekst, pored toga što tumači Vučićevića, možda i najzanimljivije u ovom tematu, po mnogo čemu jeste važan i za razumevanje umetničko-uredničke poetike samog Matana, te sledstveno tome i Gordogana, u kom smislu je na zanimljiv način porediv sa davnim autorovim tekstom povodom Krležine smrti, objavljenim na istom mestu.

        Od ostalih priloga vredi posebno pomenuti temat o fašizmu i klerofašizmu sa preglednom i preciznom studijom Darka Suvina o istoriji i savremenim formama ove zlokobne ideologije i ništa manje važan esej Boža Kovačevića „Hrvatska crkvena laž“ o fašističkim tendencijama koje je kroz (jugoslovensku) istoriju podsticala katolička crkva.

        Ono što možda nije na prvi pogled uočljivo, ali što je konstanta Gordogana, i uostalom svih kvalitetnih časopisa, jeste fina književno-politička nit koja povezuje sve ove tekstove u jedinstven kulturni proizvod, potvrđujući na najbolji način da časopis nije samo puki zbir priloga objavljenih u njemu, već i jedna specifična vizija kulture, pa dakle i vizija sveta.

        U dve reči: čitajte Gordogan!