Milan Vukelić: ROĐEN LOŠ

(Vili Nelson, God’s Problem Child, 2017)

    „Prođeš svaki auto-put / Spališ to nešto mostova / Dobiješ oproštaj / I sve vreme misliš da si mlad rodeo jahač / Dok ne pogledaš u ogledalo i vidiš / Oldtajmer“, peva u pesmi Old Timer Vili Nelson, poslednji mudrac svetske muzičke scene. Mitovi su velika i važna stvar u kantri muzici, a ime Vilija Nelsona u kantri mitologiji uklesano je u kamenu; crvenokosi stranac iz legende zdravo je osedeo, nedavno je napunio 84 godine i sada je ovaj oldtajmer spreman da s mlađarijom podeli lekcije koje je tokom burnog života naučio.

    Da ne bude zabune, nisu ovo lekcije kakve se uče u školi. Ovde ne dobijaš keca kada nemaš pojma, nego dobiješ sliku praznog i tupog života bez lepote i patnje; kada dobiješ najvišu ocenu, ti si jebeni Vili Nelson.

    Dug je bio put do ovog mesta za Vilija, a gorki talog iskustva izbija iz svake, pa i najveselije pesme na njegovom novom albumu God’s Problem Child. Večiti odmetnik, desperado s ukletog auto-puta neke američke nedođije, nosilac jednog od najblistavijih glasova pop muzike ovde se otvara sloj po sloj, dok pred slušaocem ne ostane suva istina. Previše star da išta izgubi, previše živ da i u ovoj vožnji ne uživa do kraja.

    Istina je, smrt vreba iza svakog stiha ove ploče. Prijatelji nestaju jedan za drugim, telo prestaje da sluša, svet je voz koji iskače iz šina i juri u provaliju. Miljama daleko od bilo kakvog popovanja, Vili Nelson na novom albumu poručuje: Grešio sam, platio sam cenu, a ovo je račun.

    A račun je, kako bih vam rekao, remek-delo. Bez dileme njegova najsnažnija ploča u poslednjih nekoliko decenija (a snimio je više od 80 albuma!), God’s Problem Child predstavlja samu esenciju kantrija i rokenrola. Očišćen svakog suvišnog ukrasa, u svedenoj, ali delikatnoj produkciji Badija Kenona, novi Vili se sluša onako kako su se slušali albumi iz edicije American neumrlog Džonija Keša. Uistinu, posle Džonija, kao i testamentarnih albuma Vorena Zivona, Lenarda Koena i Dejvida Bouvija, pop muzika nije imala ovako moćan album koji bistrog oka gleda u ponor smrti.

    To, naravno, ne sprečava Vilija da se sve vreme veselo ne zajebava. „Internet je javio da sam umro / A ja se jutros probudih i dalje živ“, peva on u urnebesnoj Still Not Dead, napisanoj nakon jedne od bezbroj lažnih vesti (Fake news!) o njegovoj smrti. To je klasični Vili u punoj formi: Istovremeno smešan i ozbiljan, duhovit i tužan, godinama star a duhom tako prokleto mlad.

    Samo da je napisao pesmu True Love na ovom albumu, i uz nju gomilu smeća, bila bi ovo jedna od ploča godine. Rame uz rame s njegovim vrhuncima poput Blue Eyes Cryin’ in the Rain, ova pesma je konačna oporuka ljubavi, ljubavno pismo ljubavi samoj, onkraj bilo kakve patetike. Vili ovde cedi suvu drenovinu, dajući nam na tacni ono za šta je potreban ceo život da bismo tako jasno videli: „When the whole damn thing is over / Never to be again / I’ll go to hell believing / True love, you’re still my friend / I can’t escape this prison / This cell I’m living in / Where memories guard the inmates / And true love, you’re still my friend“.

    Vili Nelson će u istoriji kantrija ipak ostati najviše zabeležen kao jedan od mitskih odmetnika, usamljenih kauboja koji lutaju prašnjavim putevima i binama zaboravljenih birtija, živeći jedini pravi (američki) san. Naslovna pesma God’s Problem Child, gde mu društvo prave Toni Džo Vajt, Džejmi Džonson i rahmetli Lion Rasel, oda je upravo njima. Uz malo pesničke slobode, ovaj naslov mogao bi se prevesti kao Rođen loš, a možda se ni Cane ne bi bunio na ove stihove: „Rođen u blatu / Živeo u divljini / Okupan u krvi / božje divlje dete“…

   Govoriti o odmetnicima (Outlaws), a ne spomenuti Merla Hagarda bila bi jeres prve vrste. Zna to Vili, Merlov brat po nečistoj krvi i zlatnom glasu. Album zato zatvara He Won’t Ever Be Gone, poslednji oproštaj Vilija Nelsona od starog prijatelja. Svi gardovi, humor i igra ovde su pali: vest nije bila lažna, Merl je zaista umro.

   Pesma je blesak čiste ljubavi i poštovanja jednog genija prema drugom; ovi stihovi cepaju srce i greju dušu onako kako najbolje kantri pesme to inače rade. Ipak, u svem tom bolu i nedostajanju, izgovorena je jednostavna istina: Merl nikada neće biti pokojni. Baš kao ni Džoni, Lenard ili Voren. I, kada vest jednog tužnog jutra ne bude lažna, baš kao ni Vili.