Nemanja Karović: VELIKA BAJKA U MALOJ RUCI

 

(Vladimir Vukomanović: Bajka o Smrti, ilustrovala Jana Rastegorac, Mali vrt, Beograd, 2016)

 

            Dovoljno je na trenutak zastati kraj naziva nove knjige Vladimira Vukomanovića i pride zapaziti kako se na naslovnoj strani nad prizorom praznog dečjeg igrališta izvila krupnim slovima ispisana reč Smrt, da bi se osetila začudna privlačnost teksta i istim mahom pobudila čitalačka zainteresovanost. Već pri susretu sa koricama Bajke o Smrti pažnji čitalaca nameće se pitanje da li je knjiga namenjena mlađoj ili starijoj publici (ukoliko ovakva vrsta stvaralačkog predumišljaja uopšte i postoji). Prema tonu lirskog obraćanja, duhovitim jezičkim poigravanjima i tipu likovne opremljenosti, ova stihovana bajka nesumnjivo pripada literaturi pisanoj za decu. Međutim, sadržaj o kojem se peva potiče iz ozbiljnog i tamnog registra pesničkih tema, te se poema može učiniti nepodesnom za dečju recepciju. Navedenu čitalačku nedoumicu možda je ponajbolje razrešiti jednim poetički kompromisnim zaključkom: Vukomanovićevoj Bajci o Smrti sasvim bi pristajao kišovski podnaslov – za decu i osetljive.

            Pre početka poeme i kao njen svojevrsni lirski predtakt, na posebnoj stranici izdvojena je rečenica: „Živela jednom jedna Smrt.“ Posredi nije samo blagovremeno izmirenje žanrovskog duga naslovu knjige, niti pesničko povlađivanje čitalačkom horizontu očekivanja, već, pre svega, uspostavljanje osnovnog smisaonog i emocionalnog tonaliteta bajke, u kojoj će, prema oksimoronskom principu, biti ukrštani fenomeni dečje svesti i najozbiljnija egzistencijalna pitanja, infantilna radost saznavanja i strepnja pred metafizičkim ishodima života, naivno biće deteta i jezovito lice smrti.

            Početnim stihovima je u nekoliko poteza iscrtan tihi noćni dijalog između deteta u kojem je tek zaživeo nepoznati strah od nepojmljive smrti i roditelja koji se legitimiše kao lice što je taj strah prevladalo („bliži se bledo priviđenje / što je plašilo nekad i mene“). Opisana lirska situacija ima ulogu okvirne priče, budući da do kraja knjige čitalac sluša kako roditeljski glas pred licem napregnute a bezglasne dečje pažnje, tonom nežne poverljivosti kazuje bajku o Smrti.

            Pokušamo li da pobliže odredimo pomenuti roditeljski glas i odgovorimo na pitanje pripada li on ocu ili majci, uvidećemo da okvirna lirska situacija nije tako jednostavna kako se na prvi pogled može učiniti. Naime, u prvim stihovima poeme poetski govor gramatički je uobličen prvim licem jednine muškog roda, a uz to se glas dečjeg sagovornika objavljuje rečima: „Ne veruj, tata: mrmljavci lažu, lažaažuuu!“, što nam skupa nedvosmisleno ukazuje da dete sluša očeve reči. Međutim, na poslednjoj stranici knjige, u proznoj deonici teksta navedenoj post scriptum, a osmišljenoj kao epiloško razrešenje zapleta, oglašava se bitno drugačiji, rodno preobraženi lirski glas: „A ja bih htela (možda, u stvari, i ne bih htela), ako ti pismo nekad stigne, da dođeš ovde, da me da je vidneš.“ Neočekivani ženski gramatički rod mogao bi se interpretirati kao znak projavljivanja majčinskog glasa, iako bi precrtana zamenica dala povoda da se u navedenim rečima prepozna govor personifikovane Smrti. Istovetan pesnički postupak primenjen je i u stihovima koji opisuju način lirskog razgovora: „I zato ti večeras pričam / Zato ti pišem o njoj. / (Bez veze… Nisi tu da slušaš uživo…) / Ne boj se, nema jeze.“ Čitalačkoj nedoumici o poreklu poetskih glasova pridružuje se, kako vidimo, i pitanje da li se okvirom poeme predočava neposredna usmena reč ili pisana, preciznije, epistolarna komunikacija. U promenljivosti gramatičkog roda i precrtanim redovima teksta ne bi valjalo prepoznati isključivo pretekle tragove mučnog književnog rada, svedočanstvo stvaralačkog predomišljanja, niti implicitno inaugurisanje poetike pesničke neodlučnosti i neurednosti, već konstituisanje složene čitalačke optike u kojoj ukrštanje glasova različitog oblika i porekla ne služi pukom i nesvrhovitom zbunjivanju čitaoca, već produbljivanju značenja okvirne priče i ukupnog smisla poeme.

            Pre nego što roditeljski glas konačno započne bajku o Smrti, pred dečjom dušom i vlastitom savešću opravdaće pripovednu nameru rečima: „A nisi ni ti više za krevetac!“ Pažljiviji čitalački sluh mogao bi u ovom stihu da prepozna diskretni odjek naslova i refrena Bećkovićeve poeme Nisi ti više mali, zahvaljujući, pre svega, sličnom rečeničnom sklopu i pesničkoj obradi ustaljene govorne fraze, ali i, što je važnije, poetskom tematizovanju trenutka okončanja detinjstva. Kako vidimo, priča o smrti je moguća jer slušalac više nije dete, ili da upotrebimo pesnikovu metonimiju – više nije „za krevetac“. Reč je o ustanovljavanju granice kojom se dečje iskustvo nepovratno deli na ranije naivno doba, u čiji duhovni horizont fenomen smrti nema pristup, i na potonje zrelije doba, u kojem je pojedinac dorastao da o umiranju sluša i misli. Ideja o detinjstvu kao vremenu prebivanja u besmrtnosti, odnosno o iskustvu smrti kao znaku i najavi skorog iščezavanja dečjeg pogleda na svet, nije nova. Smisaono srodna tvrdnja, iako izrečena u drugačijem kontekstu i u okvirima filosofskog diskursa, može se pročitati kod Lava Šestova: „Dok se smrt ne pojavi na horizontu čoveka, on u filosofiji ostaje dete – samo veliki potresi čoveku otkrivaju poslednju misteriju.“ Književna refleksija nad istim pitanjem dā se prepoznati i u Desničinom uzviku: „Djetinjstvo – pregršt besmrtnosti!“, a zatim i u rečima koje u Proljećima Ivana Galeba uslede: „Smrt preza pred vedrim djetinjim okom, rasplinjuje se od zračenja djetinje duše. Dijete je zaštićeno od nje, zaogrnuto u plavu haljinicu besmrtnosti. Ipak, u oblačne dane, kad su djeca šutljiva i tiha, ona neopazice uklizi u maleno srce i javlja se u nejasnoj stravi bivstvovanja. Dijete je ne prepoznaje, još joj ne zna imena ni slova, ali već se ježi od njezina hlada. Koliko puta dječijom dušom promakne, neznana, smrt!”

            Infantilna svest i misao o smrti oprečni su i međusobno isključujući pojmovi. Stoga njihov ovlašni doticaj unutar dečjeg iskustva izaziva dalekosežne egzistencijalne posledice. Ono što Vladan Desnica naziva nejasnom stravom bivstvovanja jeste prelomna tačka detinjeg svetonazora i ujedno trenutak u kojem istinski otpočinje Vukomanovićeva Bajka o Smrti.

            Već je u početnim stihovima osetna poetička težnja da se pesničko otelotvorenje smrti oslobodi oveštalih atributa i ikonografskih stereotipa. Zbog toga se konstituisanje lika personifikovane smrti ne začinje isticanjem postojećih, već negiranjem uobičajenih i pretpostavljenih epiteta: „Živi danas negde jedna, / ni bedna ni strašna Smrt.“ Tek nakon polazišnog otklona od jalove i klišeima umrtvljene imaginacije, sledi pokušaj da se iscrta autentična poetska predstava jednog apstraktnog pojma i prvorazrednog metafizičkog fenomena. U Vukomanovićevoj pesničkoj viziji Smrt je blaga, mirna, ravnodušna i „otkad se zemljom šeta – siroče“. Stihovima: „niko joj tepao nije ʼslatko detenceʼ, / ni ʼSmrče maloʼ, ni ʼSmrculenceʼ… / I Smrt je bila mališan veoma kratko“, nije naglašena samo infantilnost tanatičkog bića, već je i u njegovu egzistenciju duboko utisnut, kako se čini, sržni problem čitave knjige – iskustvo prerano okončanog detinjstva. Između okvirnog i središnjeg dela poeme kao da se uspostavlja veza zasnovana na svojevrsnoj smisaonoj inverziji: dok se na rubovima teksta tematizuje problem smrti detinjstva, dotle se njegov centralni deo bavi događajima vezanim za detinjstvo Smrti.

            Nastavak poeme prati sumorno kretanje junakinje kroz različite životne faze – usamljeničko odrastanje, mučno školovanje, ulazak u krug zrelih pojedinaca i stupanje u svet rada. Nužno participiranje u brojnim društvenim kontekstima i njihovo sukcesivno smenjivanje, iznova potvrđuju neuklopivost i doslednu apartnost glavne junakinje, ili drugim rečima, istrajnost njene autsajderske pozicije. Teskoba školskih dana, s jedne strane, proishodi iz mutnog ali intenzivnog osećanja egzistencijalnog nespokoja, potom nemogućnosti da se otkrije poreklo takvih doživljaja i jezički jasno uobliči njihov sadržaj, a sa druge, iz apsolutnog nerazumevanja okoline i empatijske nepismenosti nastavničkih autoriteta: „Smrt nije znala šta je tišti, / a tišt je za nju bio bolno važan, / hteo da bude bar nekom kazan, / pa je, stalno, pisala isti sastav”. Smrt je, kako vidimo, otelotvorena mladim bićem koje je odveć rano i uprkos infantilnosti otpočelo traganje za odgovorima na osnovna metafizička pitanja, te biva razdirano njihovom nerešivošću. Time je lirski uprizorena tragična zalutalost prirodne i spontane dečje radoznalosti, odnosno nepatvorene ljubavi prema saznanju i autentičnog epistemofilijskog žara u tamnije oblasti života i onespokojavajuću neprozirnost rubova egzistencije.

            Nakon radikalnog opovrgavanja spoznajnih potencijala koje nude školski sistemi i upućivanja na besadržajnost formalnog obrazovanja, svet odraslih i zaposlenih ljudi biće u podjednakoj meri demistifikovan, odnosno sveden na uske okvire sopstvene ništavnosti. Stihovi što donose ovakva svedočanstva ilustrovani su brojnim strelicama i drugim grafičkim smernicama kretanja. Njihovo haotično gomilanje i međusobna kontradiktornost nisu ništa drugo do razvijena, dramatična i emocionalno zaoštrena slika opšte moralne dezorijentisanosti sveta i izraz temeljne egzistencijalne nesnađenosti glavnog lica poeme. Umesto radnim i poštenim ljudima, Smrt biva okružena suludom igrom obesmišljenih znakova u košmaru praznine. Na ovom mestu valja istaći da su ilustracije Jane Rastegorac, iako u osnovi medijalno drugačiji dodatak tekstu, smisaono i poetički saobražene stihovima u tolikoj meri da deluju kao njihov integralni i neodvojivi deo.

            Posao koji glavna junakinja činovničkom savesnošću obavlja pesnički je opisan eufemistički koncipiranom metaforičkom igrom sa strahotom umiranja i neminovnošću konačnog nestanka – ona prema utvrđenom spisku uručuje ljudima pozive za avanturističko putovanje u mrak. Iako su joj zaduženja administrativna i dosadna, a scene kojima prisustvuje često stresne i naporne (čemu će se ona detinjasto čuditi i pitati zašto?), Smrt se s vremenom osetila naročito bitnom i počela da uživa u onome što radi „jer ima nečeg što upliva / u prestrašeno lice čoveka, / pa lica budu više živa / kad ih čeka, nestrpljiva – / s pozivom u ruci.“ Međutim, marljivo vršenje dužnosti biće okončano kada pred jednim vratima umesto sa strahom i tugom, bude dočekana s osmehom i iskrenom radošću. Naime, Bibika i Del, u čijim je imenima osetno da su poetski izvedena iz reči baba i deda, Smrti će se obraćati tonom koji dotad nije čula i toplinom koja joj je oduvek nedostajala. U njihovoj kući slušaće upravo sve ono što joj, kako je istaknuto na početku bajke, ranije niko nije govorio: „dete moje“, „Smrco draga“, „ljubi ga tata“. Bibika i Del se, dakle, pred glavnom junakinjom ne pojavljuju kao anonimni pojedinci kojima valja uručiti poziv za putovanje u mrak, već kao dugo iščekivane roditeljske figure, u čijoj će blizini osetiti blagostanje i sigurnost porodičnog okruženja, i konačno prevazići mučni doživljaj napuštenosti i egzistencijalnu nelagodu sirotovanja. Prekorne reči šefa Džudže i pretnja junakinji da će biti otpuštena ukoliko poziv što pre ne uruči, izoštravaju obrise ovog jednostavnog zapleta i unose dramsku tenziju u radnju bajke. Razrešenje sukoba čitalac ipak ne saznaje iz stihova, nego iz kratkog proznog i epiloški osmišljenog teksta kojim se knjiga i završava.

            U duhovnom horizontu onoga ko prihvati ideju da iskustvo smrti predstavlja kraj detinjstva mora neprestano treperiti i misao da izvesnost umiranja i u egzistenciji zrelog čoveka obnavlja ono potajno i nikad prevladano detinje osećanje nedoraslosti. Nešto od ovih surovih životnih igara počiva u misaonom jezgru Vukomanovićeve knjige. Zbog toga bi se na kraju moglo zaključiti da su stihovi ove bajke namenjeni deci koju je iskustvo smrti naprasno uljudilo, odnosno počovečilo preko reda i prirode stvari, ali istovremeno i onom neizbrisivom detinjem ostatku u duši naizgled odraslog čoveka