Teodora Gavrilović: POGREŠNO SKRETANJE KA SAZREVANJU

(Aka Morčiladze: Put u Karabah, preveo s engleskog Miloš Mitić, Dereta, Beograd, 2016)

 

     Pod pseudonimom Aka Morčiladze (pravo ime: Giorgi Akhvlediani), autor Puta u Karabah (1992) u poslednjih dvadeset i pet godina postao je eminentno ime postsovjetske, odnosno, savremene gruzijske književnosti. Pomenuti roman važi za najzapaženiji, prvenstveno zbog tematizacije ratova na području nezavisnih republika. Treba imati na umu da su u slučaju Puta u Karabah važna dva sukoba: jermensko-azerbejdžanski i gruzijski. Prvi je izazvan teritorijalnim i etničkim problemima na jugozapadu Azerbejdžana, u enklavi Nagorno-Karabah, od početka osamdesetih do sredine devedesetih godina, a nije u potpunosti rešen ni do danas. U Gruziji je pak nakon raspada Sovjetskog Saveza, usledio građanski rat 1993. godine, kojem je prethodilo svrgavanje Zvijada Gamsakurdije, prvog demokratski izabranog predsednika, a zatim njegov povratak nakon jednogodišnjeg egzila.

     Kako je uvođenje nove, dosad ne suviše poznate literature u novo čitalačko polje odgovoran zadatak, neobično je da nije ostavljen prostor za predgovor koji bi uputio publiku u kompleksne okolnosti na kojima je izgrađen narativni tok. Upravo iz to razloga, kratke uvodne napomene bile bi posebno korisne, budući da bez kontekstualizacije ovdašnji čitaoci mogu naići na problem razumevanja sociopolitičke situacije nakon raspada Sovjetskog Saveza: klasne, etničke, verske i teritorijalne konflikte i odnose.

     Put u Karabah, kako već i naslov sugeriše, pripada žanru road romana, podvrsti bildungsromana. Put predstavlja prostornu granicu između dva rata – nadolazećeg u Gruziji i trenutnog u Azerbejdžanu. Premda konvencija bildungsromana nužno implicira da se tematizuju sazrevanje i preobražaj junaka, Morčiladze dodatno naglašava inicijacijsku tačku protagoniste strukturom koja podseća na bajku, žanr koji je takođe vezan za obrede prelaza. Homodijegetički narator je finansijski povlašćen dvadesetčetvorogodišnji Gruzijac Đio, čiji je život permanentno gluvarenje, sve dok ga prijatelj Goglik ne nagovori da odu u Azerbejdžan po drogu. Spletom okolnosti završavaju na liniji fronta u Karabahu, tokom rata za Nagorno-Karabah – prvo kao zarobljenici Azerbejdžanaca, a Đio, nakon bega, odlazi u jermenski tabor i odvaja se od Goglika. Narator ističe da se put odvijao godinu dana nakon što mu je otac Tengiz uništio vezu sa trudnom devojkom Janom, (potencijalnom) prostitutkom, neposredno nakon pada Gamsakurdije. Čitalac dobija uvid u vremenski okvir retrospektivne naracije, međutim, dužina boravka u Karabahu nije precizno određena, što je vidljivo i u načinu na koji se Điov prijatelj ponaša kada se ponovo sretnu: kao da nisu bili razdvojeni. Pored vremenske zamagljenosti, koja je tipična za bajke, upadljivo nedostaju eksplicitne slike ranjavanja, smrti, straha itd. Naturalističke slike usmerile bi pažnju čitalaca ka propitivanju etike rata, dok se bez njih čini da je rat okolnost koja izmešta glavnog protagonistu iz polja sigurnog (dečjeg) i naglo pokreće inicijacijski tok. Mnoštvo plošno oblikovanih likova, gotovo arhetipova, u romanu odgovaraju funkcijama ovakve bajkolike strukture: Goglik udaljava junaka iz kuće, protivnici su predstavljeni kao azerbejdžanski vojnici i jermenski vojnik Rafik, a javlja se i pomoćnik u telu jermenskog slikara, koji junaku daje čaroban predmet (kratež), nakon što je prvi važan predmet izgubljen (Janin šal). Zanimljivo je da Đio ima i maćehu, premda je ovde pozitivno konotirana.

     Još se rana psihoanaliza (posebno Jung) interesovala za bajku kao izraz kolektivnog i arhetipskog iskustva, pa je Put u Karabah moguće i na ovaj način tumačiti. Tengiz je tipičan patron porodice, figura autoritativnog oca. Za razliku od pasivnog sina koga ne zanimaju društvene i političke prilike („Ni tada me nije bilo briga za to, a sada još manje”), Tengiz aktivno učestvuje u gruzijskom državnom udaru, što kod Đija izaziva podsmeh, ali istovremeno i dodatnu želju da ode što dalje od oca. U tome mu pomaže Goglik, koji je Tengizova potpuna suprotnost, naročito s obzirom na to da pripada društvenoj i ekonomskoj margini. Odnosu sina i oca može se pristupiti kao književnom primeru kastracionog straha, koji objašnjava to što Đio ne oseća užase ratnih zbivanja, nego spokoj jer je udaljen od figure oca. Điova pasivnost (u frojdovskom značenju) pripada njegovom Ja, dok Nad-ja preuzima Tengizov autoritet, što postaje jasno onda kada se odluči da uzme oružje i sukobi se sa Jermenima. Početak njegovog boravka u ratu obeležen je smirenošću, međutim, ta iluzija se urušava u trenutku kada se oseti kao talac: „Bilo je divno imati slobodu i biti izolovan, ali otkad sam počeo da se osećam kao zarobljenik, to je potpuno iščezlo. Nisam se osećao ništa drugačije nego što bih bio u Tbilisiju. Tamo bih imao osećaj da sam priklješten između Tengiza i svojih prijatelja; a ovde – kao da sam u Rafikovoj i Vartanovoj klopci.”

     Protagonista doživljava poslednju etapu kastracionog straha, identifikaciju sa ocem i „predaju sudbini”, čime se objašnjava dvostruka perspektiva na samom kraju. Psihoanalitičko čitanje u skladu je sa težnjom romana ka dekonstrukciji mačističkog modela patrijarhalnih zajednica bivših sovjetskih republika upravo zbog nemogućnosti protagoniste da se identifikuje sa ulogom pravog muškarca (kakvi su Tengiz ili vojnici). Time bi se objasnio i hronotop romana – rat, koji Virdžinija Vulf naziva epicentrom besmislene masculine fikcije. Rat je za naratora svet mačističkih dokazivanja, prostor njegovog oca, i kako brehtovski zaključuje, ne donosi ništa sem profita, to je „mala kavkaska inicijativa, jermensko-azerbejdžanski zajednički poduhvat“.

     Ipak, epizoda njegovog bega, koja predstavlja ujedno i krajnju tačku inicijacije, opisana je poput scene iz akcionih filmova, što nagoveštava i početak Điovog pripovedanja: njegov mlađi brat gleda filmove sa Švarcenegerom. Akcioni filmovi su prostor maskulinog i Morčiladzeova početna tačka za ironijsko preispitivanje uvreženih predstava o rodnim ulogama patrijarhalnih zajednica. U tom smislu je karakterizacija ženskih junakinja uvek u smeru grube generalizacije iz perspektive falocentričnog sistema: Điova maćeha Nana predstavljena je kao požrtvovana pijeta, dok je figura Jane femme fragile koja se pojavljuje iz prostora prošlosti, sakralizovana do tačke u kojoj joj se narator gotovo moli (evocirajući Lauru ili Beatriče u zapadnjačkom kanonu). Ona u svetu dela ne postoji kao subjekt, već kao povremena reminiscencija koja iskrsava u obrisima naratorove svesti, neretko praćena figurom preminule majke. Nasuprot njima su dehumanizovane prostitutke i Marinka, jevrejska novinarka, čija radoznalost, ali i naglašena telesnost izazivaju kod Đija mizogino kinjenje. Narator takvim odnosom prema ženskim likovima ne uspeva dubinski da preispita patrijarhalne predstave, te pokušaj dekonstrukcije ostaje rudimentaran i u senci ključne Điove etičke dileme: da li ubiti čoveka?, čime se istovremeno implicira i odnos prema Drugom kao neprijatelju i strancu, ali i prema ja koje, poljuljanog identiteta, internalizuje takvu predstavu Drugosti.

     Devedesete godine prošlog veka za stanovništvo bivšeg Sovjetskog Saveza predstavljaju traumatičan i turbulentan period, a događaji opisani u romanu bi srpskog čitaoca mogli podsetiti na okolnosti u Jugoslaviji istih godina. Put u Karabah umnogome podseća na roman U potpalublju Vladimira Arsenijevića, u kojem je na sličan način opisana ratna stvarnost – ne kroz eksplicitne slike nasilja, već kroz bolan proces sazrevanja unutar svakodnevice pune straha. Arsenijevićeve junake Laslo Blašković nazvao je „generacijom nezrelosti”, a ovakvo određenje u potpunosti odgovara i Morčiladzeovoj slici gruzijske omladine. Đio posebno podseća na lik Lazara u pomenutom romanu: premda Đio izmiče smrti, a Lazar ne, iskustvo Karabaha ostavlja ga u dubokoj depresiji i rezignaciji prema svetu.

     Roman Put u Karabah se, od kada je izašao, smatra kultnim u Gruziji. Uprkos nedostacima prošlogodišnjeg izdanja, Dereta je predstavila novo ime ovdašnjoj publici koje zavređuje pažnju i nudi mogućnosti različitih interpretativnih pravaca.