O esejima Marka Pogačara

Tko je, još jednom, ovaj put nešto osobnije, taj koji putuje? Odakle dolazi? Problem s konstruktom identiteta danas nije njegova krhkost već, upravo suprotno, njegova monolitnost, monumentalnost: njegova duga, večernja sjena koja pada pred noge individue (prividne individue) koja je, u nemogućnosti da je pogazi, slijepo slijedi u gušću i gušću noć. Takav je identitet jedan od trojanskih konja suvremene politike, duboko naturaliziran ideologem što poput plovućca sune na površinu u obranu jedne ugodne, kolektivne vizije jastva svaki put kada se ona osjeti od nečeg ugroženom. Budući je ta vizija proizvedena i nametnuta hegemonijski, ona svoja kožnata, netopirska krila širi uglavnom u času kada se počnu propitivati dominantni sistemski okviri i – kao pristupno poglavlje – narativi koji ih održavaju živim. Odakle, dakle, putuje čovjek koji je osjećaj bilokakvog nadidentiteta, kolektivne pripadnosti, izgubio još u ranom djetinjstvu? Taj čovjek putuje iz odjeka neke teško isprative ali opipljivo prisutne prošlosti; još više, on putuje iz jedne ideje.

(Iz eseja: „Fragmenti o promjeni mjesta“)