O knjizi Pesme iz limba

Pesme iz limba ispisane su, čini se, sasvim dosledno tom integralističkom duhu uzajamnog pretapanja pevanja i življenja koji nas vraća na „starinski“ obuhvatno poimanje umetnosti… Pisana slobodnim, narativnim stihom, koji Nenad Milošević već dugo uspešno neguje, ova ostvarenja evociraju davne dane detinjstva i rane mladosti, prizivajući periferijske kućice, provincijska mesta, uboga dvorišta, daščane ograde, ali i uspomene na predratne, docnije proskribovane kulturne rituale, jednako kao i na zaboravljenu posleratnu svakodnevicu zrelog socijalizma koja je obeležila cele živote i generacije… Skoro opsesivno evociranje minulih vremena, događaja, predela, predmeta, osoba ovde je često nostalgično i setno, ali nikada nije i zaista melanholično. Ono je, naime, živa čežnja za prošlim i prohujalim, čak i kad je to žigosano ideološkim ili političkim iluzijama i predubeđenjima. Ali to za čim se čezne nije zauvek izgubljeno i mrtvo, ono je i te kako dejstveno u jeziku ove poezije koji ga ponovo obelodanjuje u bitnosti za pesnika i za nas, i kao takvo alternira fakticitetu sadašnjosti, za razliku od istinski melanholičnog žalovanja koje je zapravo izgubljenost sama, u smislu nepovratne nestalosti i nemogućnosti da se ono čega više nema zadrži u svesti kao i dalje prisutno i prisno.

(Tihomir Brajović)