O knjizi „Plaža Nesanica“

Poezija Jasmine Topić često je označavana kao ispovedno-intimistička i lirsko-narativna, oslonjena na visoki modernizam, pre svega na hristićevsku liniju u srpskoj književnosti. Već zbirkom Romantizam (2005), a još više zrelo komponovanom pesničkom knjigom Tiha obnova leta (2007), ova pesnikinja markira svoju poziciju prilično stabilnom i kompaktnom poetikom. Međutim, obe zbirke, a ova koja je pred nama možda i ponajviše, uporno nude čitaocu i neke druge puteve kojima bi poezija Jasmine Topić mogla da se kreće. Tu, pre svega, mislimo na postupak fragmentizacije, uslovnog slabljenja stabilnosti subjektiviteta, njegovog umnožavanja i relativizovanja, zatim upotrebu montaže kadrova umesto dominantne narativnosti, kao i narušavanje visokomodernističke ritmičke ujednačenosti. Odvija se, dakle, višesmerno kretanje. Dok neke pesme stalno uranjaju u iste teme i srodne pesničke postupke, simultano se javljaju i one u kojima pesnikinja iskoračuje u nove pesničke svetove ne narušavajući time stilski kontinuitet, već ga, naprotiv, potvrđujući.

(Jelena Angelovski)