O knjizi „Vrtlog“

I u nov(ij)oj Pačarizovoj poeziji prepoznaju se izvjesne linije kontinuiteta, koje bi se kroz njegovo pisanje perpetuirale od rani(ji)h pjesama, preko Sobnog nomada (2011) i knjige Oniričke pesme (2014), sve do Vrtloga koji je sad zinuo preda mnom i pred vama. Riječ je o konstantama na tematsko-motivskom planu, a pogotovo u ravni pjesničkog postupka. Primjerice, čini mi se da i nakon svih mijena i faza koje je Pačariz kao pjesnik u proteklih petnaestak godina neizbježno prošao, njegova poezija u velikoj mjeri i dalje nastaje iz dviju disparatnih, ponekad i sukobljenih tendencija. Prva je narativna, utemeljena u „stvarnosnim“ kodovima i vođena ispovjednim impulsom, dok je subjekt koji progovara u njoj pripadajućim pjesmama jasno autobiografski kodiran. Druga tendencija obilježena je ludičkim, nerijetko i nadrealističkim senzibilitetom, a svojim tonom uglavnom stoji u izrazitom kontrastu s patosom narativno-ispovjednih pjesama… Vrtlog se u knjizi pojavljuje i kao naslov i središnji motiv jedne od pjesama… Na razini pjesme, „vrtlog“ upućuje na prirodni fenomen o kojem je riječ, kao i na vrtlog sjećanja i uspomena koji, u poslovičnom „odmotavanju filma“, izbija protagonistu pred očima. Na planu knjige, međutim, naslovna figura otvara se i za cijelu lepezu interpretacija… „Vrtlog“, još jednom, može označavati biografski i intimni kovitlac unutar kojeg se konstituira Pačarizov autobiografski subjekt, ali i točku u kojoj sve što se činilo postojanim munjevito i nepovratno iščezava… Iskustvo vrtoglavog preokreta, nestajanja, obrušavanja materije u sebe samu, tako da se cijela scenografija iz koje pjesnički subjekt govori u trenutku izokrene, u bitnome obilježava ovu knjigu. (Dinko Kreho)