O knjizi „Katalog praha“

…Pesništvo Aleša Debeljaka, danas sagledano i doživljeno kao završeno delo, čini mi se sada, iz perspektive tog konačnog, ljudskog odlaska na put, kao trag njegove, u najmanju ruku dvostruke prirode. S jedne strane, bio je marksistički i levičarski humanistički angažovan, strastvenog polemičkog i kritičkog dara, koji je prožimao kako Alešove javne nastupe i predavanja, tako i raznolike diskurzivne tekstove. S druge strane, autor, čiji je jedini izbor pesama na srpski jezik izišao već daleke 2002. godine pod nazivom Skice za povratak,  još od ranih osamdesetih godina  prisutan  u srpskoj periodici, čak i tokom teških  ratnih devedesetih a i kasnije, imao je, poput Srečka Kosovela, i svoju drugu, pritajenu i ništa manje uzbudljivu pesničku prirodu i melanholični senzibilitet čistog liričara, autentičnog samotnika…

            …Kao zlatna nit, od prve samostalne zbirke proročkog naziva Imena smrti (1985), Rečnika tišine (Slovar tišine, 1987), Minuta straha (Minuti strahu, 1990), te knjiga nastalih tokom decenije ratova Grad i dete (Mesto in otrok, 1996), Nezavršene himne (Nedokončane hvalnice, 2000), sve do poslednjih zbirki Ispod površine (Pod gladino, 2004), Krijumčari (Tihotapci, 2009) i Kako postati čovek (Kako postati človek, 2014) – prosijava jedna posebna fenomenologija sećanja, koja je mnogo više od običnog tematskog kompleksa. Debeljakov „omekšali, rastresiti“ subjekt uprkos prostornoj i vremenskoj disperziji uvek vrši naknadni odabir činilaca i datosti sećanja, kako prema (auto)biografskom, tako i prema snovidno-asocijativnom principu. Potom naknadno, „okom kamere“, metaforičkim ili diskurzivnim jezikom tumači fragmente empirijskog i imaginativnog iskustva. (Post) modernistički princip „ja kao mnoštva“ – od Ničea do Pesoe – suočava se tako neprestano s izazovima egzistencijalnog identiteta i pisanja, kroz neprestane promene, maske, odnosno metaforičko-simboličke zamene u domenu jezičke (ne)izrecivosti… (Bojana Stojanović Pantović)