Vladimir Kopicl

Vladimir Kopicl (1949, Đeneral Janković), završio je studije književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Objavio je knjige poezije: Aer (1978), Parafraze puta (1980), Gladni lavovi (1985), Vapaji & konstrukcije (1986), Pitanje poze (1992), Prikaze – nove i izabrane kratke pesme (1995), Klisurine (2002), Pesme smrti i razonode – izabrane i nove pesme (2002), Smernice (2006), Promašaji (2008), Sovin izbor – nove i izabrane pesme (2008), 27 pesama: tenkovi & lune (2011), Nesvršeno (dvojezično izdanje, 2011), Tufne – izabrane pesme (2013), H&Q (2013), Format zveri (2015) i Szurdukok  (2019), kao i knjige eseja: Mehanički patak, digitalna patka (2003), Prizori iz nevidljivog (2006) i Umetnost i propast – transkulturalna naklapanja (2018). Priredio je i preveo više zbornika i antologija: Telo umetnika kao subjekt i objekt umetnosti (1972, sa Anom Raković), Trip – vodič kroz savremenu američku poeziju (1983, sa Vladislavom Bajcem), Novi pesnički poredak – antologija novije američke poezije (2001, sa Dubravkom Đurić), Vrata panike – telo, društvo i umetnost u mreži tehnološke derealizacije (2005), Milenijumski citati (2005), Tehnoskepticizam (2007) itd. Dobio je Brankovu nagradu (1979), Sterijinu nagradu za pozorišnu kritiku (1989), Nagradu DKV za knjigu godine (2003), Nagradu „Stevan Pešić“ (2003), Nagradu ISTOK–ZAPAD (2006), Disovu nagradu (2008), Nagradu „Desanka Maksimović“ (2012) i Nagradu „Ramonda Serbica“ (2017). Prevođen, zastupljen itd. Živi u Novom Sadu.

(Foto: Branislav Lučić)