Branislav Živanović: DRUGO IME STRAHA

(Anja Marković: Kowloon, Kontrast, Beograd, 2016)

 

     Druga zbirka poezije Anje Marković (1988), Kowloon, svoj semantički potencijal crpi iz istoimenog, realnog toponima, najnaseljenije urbane oblasti Hongkonga. Kowloon stiče amblematski karakter mesta straha i deponije smisla, koje poseduje svaka metropola, svaki grad. Simboličku puninu pesnikinja ostvaruje preinačavanjem i proširivanjem značenjskog opsega ovog nabijenog, skučenog mesta zasićenog tuđim prisustvom i inflacijom privatnosti kao specifičnim pojavnim oblikom egzistiranja („prostor je tako mali da nemaš gde od tuđeg prisustva“: „VIII“). S jedne strane Kowloon je getoizovani lavirint ispunjen teskobom i samoćom, osuđenošću na duboku intimizaciju sa samim sobom, suočavanje sa ličnim strahovima i rađanjem novih, dok s druge strane upućuje na nesagledivu i neizbrojivu zajednicu, koloniju na rubu egzistencije uslovljene nemilosrdnim kapitalističkim poretkom.

     Zamena ovom legoland-u sa povećanom koncentracijom sadržaja i pulsacija na izuzetno kompresovanom i prenaseljenom prostoru (koji je i pored sveopšte mreže bezakonja i poročnosti nekada predstavljao funkcionalnu i produktivnu zajednicu) jeste telo subjek(a)ta kao mesto stradanja i patnje. Kowlon tada postaje inkarnat, organizam prepun potiskivanih nadražaja i inhibicija, frustracija i patnji, nečistoća i epifanija, polje jeze i drhtanja. Odvojen, suspendovan iz prirode u svom elementarnom vidu, prepušten je samo onom ljudskom, pukom nagonskom („I nemoj da misliš / da je grad, Kowloon. / To je ponor nagona, opsadno stanje tela.“ – „Opsadno stanje tela“). Registar „davno betoniranih čula“ ovde biva reaktiviran; mirisi, zvukovi, ukusi, dodiri, pored dominantnog vizuelnog stimulansa, koegzistiraju iza zidova privatnog, ispituju i valorizuju kvalitet života i življenja i neprestano iskušavaju identitet. Kvalitet unutrašnjeg podređen je kvalitetu sadržaja teško dostupnog spoljašnjeg sveta. S obzirom na to da je sveden na fizičko postojanje kroz prisustvo straha i patnje, lirski subjekt artikuliše opsadu sebe u sebi i iz sebe („Telo je groznica od koje se umire“ – „Rasipanje“). Ovaj strah proizilazi iz osećaja protivrečnosti egzistencije („moje telo me neće preživeti“). U prepoznatom apsurdu dolazi se do sticanja vere. Snaga se, takoreći, crpi iz apsurda. Strah ovde biva personalizovan, otelotvoren i vitalan.

     Introvertnost introspektivnog Ja zbirke Kowloon ispoljava sve one odlike koje intoniraju melanholičnu atmosferu i ton najvećeg broja uvrštenih pesama. Stanje lirskog subjekta plod je prilika vremena i društvenih kretanja u kojima egzistira; lirsko ja svedoči reprodukovanju skromnog svakodnevnog života ispražnjenog od refleksije o apsurdu vlastitog življenja, gde se stoji na glavama i zaviruje u katatoničnu privatnost i intimu drugih, jer prozora ka spolja nema, a stvarnost je opora, tvrda i neizvesna („Stan je u srcu lavirinta / i sunce ga nikad nije dohvatilo. / Vrata se otvaraju / na nož, a svetlost koju si osetio / samo su ogromne oči ponora.“ – „Anabioza“). Zagledanost u Drugog prevazilazi prag osetljivosti i granicu tuđe privatnosti i intime u ime ličnih, sebičnih i niskih poriva i težnji. Subjekti Kowloon-a svedeni su na operativne funkcije i puko preživljavanje, doslovno, po svaku cenu. Opustošenost i siromaštvo jednog sveta proteže se ne samo na materijalnu, nego i duhovnu sferu čovekovog bića. Ono nužno vodi do ilegalnih radnji i profesija, moralnu posrnulost i različite oblike zavisnosti (bordeli i prostitucija, razbojništvo, opijarijumi i narkotici).

     Zbirku Kowloon sačinjava 35 pesama raspoređenih u četiri ciklusa („I Kopno je.“, „II Nagli pokreti“, „III Okeani nemaju dom [i nije im hladno zbog toga]“ ), dok završni, četvrti ciklus, „Svet pod našim nogama“, na izvestan način predstavlja celinu za sebe. Ovaj naizgled izdvojeni deo zbirke sačinjen od petnaest nenaslovljenih ali numerisanih pesama, čiji stihovi se međusobno dozivaju i dopunjavaju, pretpostavlja zatvorenu strukturu čime kao da simulira arhitektoniku periferijske višespratne favele zvane Kowloon. (Iako odsustvo sadržaja na kraju knjige bitno ne ometa pregled zbirke, praćenje pesama i vraćanje određenim ciklusima i tekstovima, ne može se sa sigurnošću tvrditi da li uzrok njegove suspenzije treba tražiti u svesnom umetničkom kompozicionom postupku ili propustu u pripremi rukopisa za štampu.)

     Jezik zbirke Kowloon teži da se odupre kriptičnosti, eliptičnosti, izbegne pukotine i mestimične mucavosti, postane komunikativniji i jasniji. Njegovoj artikulacijskoj nekonzistentnosti i koliziji dodatno doprinosi i proizvoljna upotreba interpunkcije. Sižejna postavka nekolikih dužih i uspešnije izvedenih pesama propituje narativnu komponentu stiha na granici da se otrgne metaforičnom i slikovnom govoru i pređe u rečenični iskaz. Gramatika zbirke raspinje se između Ja i Mi, uz neretko oglašavanje iz muškog roda jednine. Izmena muškog i ženskog glasa, zapažena već u prvoj zbirci Napolju su ljudi (2012), generiše polifoniju i umnožava perspektivu. Prelazak sa monofonog na polifonično kazivanje kolektivnog i bezličnog Mi svedoči o utapanju, izjednačavanju, odnosno poistovećivanju singularnog lirskog glasa sa pojedinačnim sudbinama dehijerarhizovane i obespravljene zajednice lišene glasa („Unutra nas je prerastalo“ – „Upaljač se ne pali blizu jetre“).

     Kowloon, tako, osim neobičnog dela arhitekture, ekonomičnog i praktičnog urbanističkog rešenja, za zbirku Anje Marković dobija simboličku vrednost kao mesto opiranja društvenim normama, marginu margine sa vlastitim pravilima i dinamikom, geto unutar geta koji je sebi centar – imaginirajući na taj način ulogu, mesto i značaj poetskog glasa u savremenom društvu. Budući da je svaka vrsta izolacije rezultat spoljašnjih prilika i pritisaka, ona je uvek iskonstruisana i nametnuta, primenom različitih strategija za ostvarenje – pasivno/implicitno, odnosno aktivno/eksplicitno.

     Kowloon Anje Marković zbirka je preispitivanja straha, bola, strasti, nade i apsurda; dnevnik suočavanja sa opresivnim mislima i silama; priručnik za preživljavanje u mnoštvu obespravljenih i isključenih iz života šire zajednice.