Dajana Milovanov: IZ ONTOLOŠKE PUMPE

 

(Alfonso Rejes: Spev o Halibutu, prevela sa španskog Sonja Štajnfeld, Agora, Zrenjanin, 2016)

            Dvadeset i šest tomova književne zaostavštine Alfonsa Rejesa predstavlja svojevrsni izazov u pogledu sačinjavanja bilo kakve antologije, a s obzirom na to da se njegove priče prvi put pojavljuju na srpskom jeziku u zasebnoj knjizi, odgovornost prema čitaocima je posebno velika. Svaki izbor iz nečijeg stvaralaštva vodi se određenim načelom – ovde su u pitanju, kako u pogovoru piše, „fantastične priče”, premda su mnoge od njih napisane školskim primerom realističkog stila, što čitaoca može dovesti do izvesnih nedoumica. Nejasno je i ko je sačinio izbor, da li Horhe Asbun Bohalil, pisac pogovora, prevoditeljka Sonja Štajnfeld ili je ova antologija plod zajedničkog rada na tekstu. Bilo kako bilo, Spev o Halibutu je izbor iz četiri Rejesove zbirke – Kosa ravan, Petnaest prisustva, Drvo baruta i Život i fantastika, koja je objavljena posthumno.

            Sve dvadeset i tri priče predstavljaju složen splet aluzija i referenci na kulturne i naučne tekstove, od pozivanja na meksičke književnike, uglavnom iz ranijih vekova, do religijskih spisa i ličnosti važnih za lokalnu i svetsku istoriju. Stoga, Rejes podrazumeva (ili zahteva?) obrazovanog i upućenog čitaoca, što prevodiocu dodatno otežava prenošenje finih nijansi u jeziku koje omogućavaju intertekstualno poigravanje. Uprkos tome, u srpskom prevodu iznenađuje nekritička upotreba fusnota kojih je čak 131, a pritom se mešaju i sa autorovim napomenama – prevoditeljka je osetila potrebu da dodatno pojašnjava ko su bili Fransoa Rable ili Mišel de Montenj, ili prepričava antičke mitove koje Rejes ispisuje kroz novu perspektivu („Razgovor između Ahila i Helene“). Ovakav postupak, sem što otežava praćenje teksta, obesmišljava Rejesovu želju za stvaranjem aktivnog čitaoca. Čitalac je u njegovoj prozi upisan u sam tekst, pa čak i u dnevničkoj formi, koja je po prirodi obraćanje samome sebi (ili velikom Drugom, sudeći po Lakanu): „Moram biti sasvim iskren, ako će ovaj dnevnik biti i od kakve koristi meni ili onima koji ga po mojoj smrti budu čitali“ („Analiza jedne strasti“), te svaka intervencija u vidu komentara, dodatnog pojašnjenja ili geografskog mapiranja pomenutih toponima nužno zadire i u samu strukturu priče.

            O Rejesu se neretko u kritici govori kao piscu kod kojeg nijedna reč nije suvišna, što je posebno uočljivo u priči „Večera“. Napisana u maniru Žerara de Nervala, Natanijela Hotorna ili nedavno prevedenog Leopolda Lugonesa (Fantastične priče), „Večera“ kroz oniričku strukturu preispituje prirodu stvarnog – junak ove priče pozvan je na tajanstvenu večeru kod dve žene koje ne poznaje, i juri ulicom da bi tačno u 9 stigao na zakazani sastanak: „I trčao sam mahnito, prisećajući se da sam nekada tuda već prolazio u isto vreme i sa sličnom žudnjom pretrčao to mesto. Kada?” Čitalac kroz suptilne nagoveštaje u tekstu sluti da je u pitanju san ili halucinacija u kojoj junak vidi sliku kapetana čije lice podseća na njegovo, svojevrsnu projekciju budućeg sebe koja, kako autor na početku kaže, ima nečeg kobnog. Moguće je ovu priču čitati u ključu važnog biografskog podatka – naime, Rejesov otac, kapetan Bernardo Rejes, takođe je bio u Parizu kao kapetan iz priče i imao problem sa vidom, a poznato je da je na obrazovanje mladog Rejesa najviše uticao upravo otac, a s obzirom na to da je priča pisana neposredno pre Bernardovog pogubljenja, utisak nečeg pritajeno kobnog i više je nego razumljiv. Sličnim postupkom poslužiće se Rejesov sunarodnik Karlos Fuentes u noveli Aura, dok ga personifikacija cveća u vrtu koje može da ljubi i ujeda smešta u tradiciju pisaca koji su u biljkama videli nešto monstruozno i jezovito, poput pomenutog Nervala ili Lugonesa. Rascep između stvarnog i fantastičnog otkriva poslednja rečenica u kojoj se, probuđen tačno u 9 sati, sugerišući nepostojanje realnog vremena u priči koja je u isti čas počela, junak zatiče sa lišćem i cvećem u kosi kao tragovima druge stvarnosti. Upravo taj međutrenutak između sna i budnog stanja opisan je u priči „Antonio spava“, mešavinom poetskog i naučnog jezika. Parodijom frojdovske škole tumačenja snova („Da li let u snovima otkriva erotičku aberaciju, Edipov (uf) kompleks, ili drugi sličan simpleks? Metamorfoza koju košmar donosi sa sobom je vid nezahvalnosti temi”), Rejes preispituje prirodu vremena i na tragu Bergsonovog koncepta subjektivnog (psihološkog) vremena, ukazuje na brisanje granice između sadašnjeg i večnog, te njegov junak u trenutku koji prethodi snu uspeva da umakne vremenu, i svake noći kroz san iskusi nepostojanje. Naučni diskurs, prisutan i u drugim pričama, poput izmaštanog susreta sa vanzemaljcem u „Čovečuljku iz tanjira“ koja navodi na promišljanje funkcionalnosti ljudskog jezika na najelementarnijem nivou („Složili smo se oko dve osnovne stvari u jeziku: znaka za Ne, i znaka za Da, neizostavnih obrisa svakog inteligentnog razgovora, polova elementarne logike ili slika sveta”) približava Rejesovu prozu esejistici, i neizostavno ga dovodi u vezu sa Borhesovom poetikom. Korpus tekstova na koje se u pričama upućuje varira od manje poznatih naučnih teorija do nepostojećih filoloških spomenika, što je tema naslovne priče. Rejes nudi rekonstruisan „Spev o Halibutu“, koji bi mogao, ali ne nužno, biti svedočanstvo o postojanju domorodačke kulture. Uz njega, prilaže opsežnu filološku analizu koja ukazuje na nepreciznost svakog pokušaja da se rekonstruiše nestala kultura posredstvom teksta, i pozivanjem na prevaru Džejmsa Makfersona kroz navodni Osijanov spev, upućuje na svu iluzornost filoloških i antropoloških spekulacija.

            Priče u kojima su opisane kratke scene iz svakodnevice, poput ljubavnih avantura („Samuraj“) ili karikiranog bračnog života u devet mikropoglavlja („Kuća za cvrčka“) pokazuju sve razmere Rejesovog književnog talenta i izmeštaju ga iz tradicije fantastične priče u koju ga je svrstao autor pogovora. Uvidi u detalje svakodnevnih, naizgled zanemarljivih, unutrašnjih sukoba, poput odabira kravate ili dogovora sa ukućanima („Dao sam ti pravilo svoje sreće: da me ne gaziš po papučama”) inspirisalo je brojne kritičare na spekulacije o biografskoj pozadini navedenih priča, pa sve do uplitanja u intimni Rejesov život i ljubavne avanture na brojnim diplomatskim putovanjima – na sličan način će i Bohalil u pogovoru nastojati da protumači određena ženska imena, bespotrebno se udaljivši od književnog kvaliteta Rejesovog stvaralaštva. Zanimljiv spoj fantastičnog i svakodnevnog ostvaren je u priči „Ruka majora Arande“ koja je napisana na tragu Gogoljevog „Nosa“ – i u ovoj priči se deo tela osamostaljuje od celine, vodi poseban život, ima karakter, navike i osećanja (pomalo nalik Stvari iz Porodice Adams), sve do smrti: „Ponosna nezavisna ruka, koja je mislila da je osoba, autonomno biće, izumitelj vlastitog ponašanja, uverila se da nije ništa drugo do književna tema, stvar fantazije već često donošena i odnošena perom pisaca.”

            Uprkos Rejesovoj ogromnoj erudiciji, postoje brojne naznake latentne mizoginije: na žene se upućuje kao debele, lepe, ružne ili muškobanjaste („Samuraj“, „Ružna“), i simpatični komentari ženske ćudi imaju potencijal da prerastu u stroge rodne podele koje, premda ne umanjuju književnu vrednost Rejesove proze, izlažu ga mogućnostima oštre kritike. Priča „Silueta Indijanca Hesusa“ pogodna je za analizu Rejesove osetljivosti za Drugost – u njoj Indijanac, koji je u očima naratora sinonim povezanosti sa prirodom, snage i umešnosti, traži posao u gradu, uči da čita, interesuje se za politiku, da bi na kraju odlučio da prodaje kokoške na trotoaru i posmatra život kako protiče. Naizgled jednostavne fabule, ova priča koja ispituje Aristotelov koncept čoveka kao političke životinje pokazuje opasnosti nepreciznog prevoda. Naime, u rečenicama koje u prevodu glase: „Gradski vazduh počeo je da mu zagađuje dušu, sve više pritisnutu brigama i nemirom” i „Činilo se da je stvoren o njegovoj želji: želji koja je već ostavila prolazne stvari po strani i vratila se prapočetku svega, majci zemlji” u originalu promišljeno izostaje animistički pogled na prirodu jer je Indijanac Hesus odvojen od svojih korena u gradu, nastoji da se prilagodi veštačkom. Stoga, u originalnom tekstu vazduh ne zagađuje dušu, već zagađuje njega (fizički, psihološki), a duša je samo pritisnuta brigama i nemirom, i, još očiglednije, u drugom primeru nije u pitanju „prapočetak svega” već „prvobitna supstancija”, a zemlja nije majka, već upravo elementarna materija. Ovakvi propusti, koji se u prvi mah čine nebitnim za celinu, u pričama poput ove postaju ključni interpretativni putevi koji mogu da odvedu u pogrešnom smeru.

            Uprkos navedenim nedostacima srpskog izdanja, Alfonso Rejes se ispostavlja kao izazovan autor vredan čitalačke pažnje, a činjenica da, uprkos problematičnom prevodu (koji, uzgred, uprkos dvema lektorkama koje ga potpisuju, obiluje gramatičkim i pravopisnim nepravilnostima), ove priče svedoče o literarnoj moći njegovog proznog izraza dokazuje razmere njegovog književnog talenta i podstiče nadu u novi izbor iz bogatog stvaralaštva ovog značajnog meksičkog autora.