Davor Ivankovac: DISKRETNI ŠARM POSTMODERNE: O LJUBAVI I ZABORAVU

(Olja Savičević Ivančević: Pjevač u noći, Sandorf, Zagreb, 2016)

   Olja Savičević Ivančević i prije romanesknog prvijenca Adio kauboju (2010) zauzela je istaknuto mjesto u suvremenoj hrvatskoj književnosti, i to zbirkama poezije i jednom knjigom kratkih priča. Šest godina nakon izuzetno zapaženog romana, dočekali smo i drugi, Pjevač u noći, koji je taj njen status samo potvrdio.

   Roman je podnaslovljen kao Romansa, što je u samom startu važan žanrovski označitelj koji bi se na stranicama koje slijede trebao potvrditi. No oprezniji čitatelj, poznavajući s jedne strane dosadašnji Oljin opus, a s druge postmodernistička žanrovska poigravanja, mogao bi naslutiti suviše očit mamac. Nakon čitanja pak nedoumicu bi mogla razriješiti naoko protuslovna tvrdnja: očekivanja su se dijelom potvrdila, ali nisu iznevjerena. Drugim riječima, roman jest ljubavni, ali daleko od trivijalnog, što dovoljno govori o umijeću pripovijedanja naše autorice.

   Roman je dvodijelno strukturiran, pri čemu je prvi dio, naslovljen „Pisma glasnim ljubavnicima“, znatno opsežniji, te kompiliran od pisama Slavuja Mitrovića i proznih ulomaka Naranče Peović, koja je i glavna pripovjedna instanca. Pritom valja napomenuti da Slavuj u pismima ne govori u svoje ime, nego se poigrava i mistificira autorstvo svakog pojedinog pisma, tako da se roman odlikuje polifonijom glasova, no Naranča Peović ipak se može smatrati glavnom junakinjom, onom pripovjednom instancom koja je ta pisma kompilirala, pridodavši im svojevrsne dnevničke bilješke o vlastitoj potrazi za nestalim Mitrovićem, svojim prvim suprugom.

   Fabula je vrlo jednostavna: Naranča Peović, scenaristica međunarodno uspješnih sapunica, rasprodaje većinu svojih nekretnina i pokretnina, te joj na kraju ostaje samo brod, čiji je suvlasnik Slavuj, te ona iz Ljubljane kreće prvo u rodni Split, a kada ga tamo ne zatekne, krene u potragu preko Zagore u Bosnu, od sela Mitrovići, do sela Tulumbe, gdje joj živi prijateljica iz mladosti. Slavujeva pisma, s pomoću kojih ona nastoji rekonstruirati njegovu sudbinu, posebna su priča. Počeo ih je pisati podjednako isprovociran i inspiriran nepoznatim glasnim ljubavnicima, koji su tjednima preglasno vodili ljubav u jednom od stanova splitske Ulice Dinka Šimunovića. Ne znajući iz kojega stana dopiru noćni uzdasi i krici, pojedina pisma umnožavao je u stotinama primjeraka i ubacivao svima u sandučiće, što nije uvijek nailazilo na odobravanja. Riječ je o pismima iznimne književne kvalitete, nerijetko malim pričicama ispripovijedanim iz različitih pripovjednih gledišta (moguće stvarni ili fiktivni stanari ulice), stoga i različitim stilovima, a adresiranima na nepoznate ljubavnike. Možemo tako pročitati što je Slavuj (inače pjesnik, slikar, performer) izmaštao da o nepoznatim ljubavnicima misle pojedini stanari, među kojima su ratni veteran, djevojčica, bankar, neizlječiva bolesnica, slučajni prolaznik, pa čak i nerođena pjesnikinja, ravnodušni bog i duh Dinka Šimunovića. Pisma su dakako provokativna, prepuna ironije, a ne manjka im ni društvenopolitičkog konteksta.

   Sličnu igru s pismima vidjeli smo u Ljosinom erotsko-slikarskom romanu Don Rigobertove bilježnice, u kojemu ih glavni lik šalje odabranim adresatima, dok se recimo u romanu Tetka Julija i piskaralo uhvatio u urnebesnu igru s piscem radio-sapunica koji pomalo gubi niti nad tim što radi, pa i nad vlastitim životom. Olja Savičević Ivančević pak u svoj roman upisuje mnoge izravne, ali i manje očite reference na cijeli niz književnih, filmskih i muzičkih klasika, koje se potpuno nenametljivo uklapaju u njenu prozu, ne ostavljajući dojam ikakvog postmodernističkog pomodarstva i pozerstva; nije dakle riječ o prozi koja se silno trudi biti postmodernističkom, nego o prozi koja sadrži neke poetičke osobine književnog postmodernizma.

   Roman je osobito upečatljiv na razini stila i jezika, gdje osim standarda čitamo niz lokalnih izričaja (splitski, ulični, dalmatinski, zagrebački…) pridodanih likovima i specifičnom društvenom miljeu kojemu pripadaju i iz kojega dolaze (što je podjednaka Slavujeva zasluga). Ništa kao jezik sam ne pridonosi atmosferi djela, koja je najčešće felinijevski urbano-mediteranska, sa zdravom količinom sentimenta i nostalgije, ali sa obaveznim (samo)kritičkim odmakom. I o samom jeziku, u širem društvenopolitičkom i kulturološkom kontekstu, kao jednoj od brojnih neuralgičnih točki tzv. hrvatske samostalnosti, imala je što reći Olja Savičević Ivančević, vrijedi citirati Narančinog ljubavnika novinara: „Naši su jezikoslovci fanatično upirali po jezičnom čistunstvu pa je ljudima koji su željeli naučiti hrvatski bilo lakše naučiti srpski od novohrvatskog (…). Ljudi su se ratnih godina plašili govoriti vlastiti jezik, uvijek bi se našla neka budala da te ispravi. Jezik je toliko odrvenio da ga neće spasiti ni pet generacija pisaca…“ Takvih inteligentnih, ironičnih žaoka je poprilično, ali uklopljenih u poneki, neveliki, monolog ili dijalog – roman se ne iscrpljuje u kritičkom frazerstvu i bljuvanju birtijaških tirada, već polagano slaže mozaik jednog specifičnog ambijenta sa svim svojim ljepotama, protuslovljima i krivnjama.

   Primjerice, u Ulici Dinka Šimunovića susrest ćete raznorazne mutne tipove, čak i ljude povezane s ubojicama iz Lore, kao i familiju žrtava, ali najveći skandal stanarima su glasni ljubavnici i Slavujeva pisma tim povodom. Moglo bi se reći, Pjevač u noći ljubavni je roman, ali stanovnike Ulice Dinka Šimunovića malo šta toliko uznemiruje kao ljubav. Upravo to je ključno za razumijevanje romana i Naranče Peović.

   Očito je i sam Dinko Šimunović (1873–1933) važan za roman i likove: jedno od Slavujevih pisama nepoznatim ljubavnicima napisao je njegov duh, a kasnije saznajemo da se ulica toga naziva počela pojavljivati prvo u Detroitu, a kasnije i drugdje, kao dio Slavujevih umjetničkih performansa. Ima li ikakve veze to što je ovaj kasnomodernistički prozaik u svojim novelama najčešće oslikavao ženske likove, ili pak tek to da je i sam porijeklom iz dalmatinske Zagore i Splita, teško je reći i svakako bi se dalo dublje analizirati. Tek toliko, u pismu njegov duh nalazi opravdanja za noćne „krike i cijukanje“, jedino u ljubavi vidi izlaz iz „tamne i gluhe kutije noći“, te ovako govori: „Pisati valja iz poriva ljubavi, a ne iz poriva osvete i mržnje pa makar o stvarima posljednjim i grubim. Čitao sam nove knjige i u njima sam našao puno opravdana bijesa suvremene čeljadi. Predmnijevam, ako nestane ljubav kao književna opsesija, ostat će nam, kao teme, samo nepravda i smrt. Ako knjige jesu preslika svijeta, zar je zaista na čitavu svijetu ostala važna i ozbiljna samo nepravda?“ Ovako razmišlja hrvatski književni klasik i lektirni autor, zatečen u našem vremenu, i te su riječi zapravo poetički manifest, ne samo njegov, već i Slavuja i Naranče, a lako moguće i same autorice.

   Pozorniji čitatelj prema kraju prvog dijela uvidjet će da je Naranča Peović zapravo nepouzdan pripovjedač. Ono pak što se događa u drugom i završnom, epiloški kratkom dijelu „Detroit“, naglavce okreće sve dotad ispripovijedano i čini jedan od upečatljivijih i neobičnijih preokreta u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Čitatelja ostavlja u dvojbama, budi emocije, prisiljava ga vraćati se na početak, ponovno čitati i tražiti nešto na prvu možda propušteno – što je zapravo i osobina dobrih romana. A Pjevač u noći dobar je roman, čak vrlo dobar i u usporedbi s Adio kauboju ostavlja pozitivan dojam. Ima u njemu elemenata romana ceste i detektivskog romana (Naranča Peović kao divlja detektivka), također društvenog i psihološkog, ali prije svega to je (kako je i najavljeno) postmodernistički ljubavni roman, romansa koja se silno trudi oteti zaboravu i trivijalizaciji. Ne znamo koliko je Naranča u konačnici uspjela, ali Olja Savičević Ivančević svakako je.