Davor Ivankovac: TIHO RUŠENJE KULTURE, GULJENJE GRAĐANSKOG SLOJA

(Ivica Prtenjača: Tiho rušenje, V. B. Z., Zagreb, 2017)

 

Dvije godine nakon uspješnog i hvaljenog Brda, romana koji ga je od ponajboljeg pjesnika učinio jednim od zanimljivijih romanopisaca, Ivica Prtenjača javlja se u istog izdavača romanom podjednakog opsega i, kako se iz najava dalo naslutiti, sličnih tematskih preokupacija, te ga se odmah stalo uzimati kao završni dio trilogije. Tiho rušenje tematski se donekle i naslanja na prethodnika, ali likovi su novi, tematski interes, kako će se vidjeti, pomaknut je korak naprijed, pa se može reći da se prije svega radi o djelu koje može stajati i samostalno. Sličnosti na razini forme i stila (a i forma je stil) očigledne su, što ne bi trebalo biti razlogom uvezivanja ovog romana u neku širu cjelinu – radi se tek o tome da je Prtenjača izgradio prepoznatljiv prozni izričaj.

Možda nije zgorega spomenuti i kontekst nastanka romana – Ivica ga je pisao u vrijeme Hasanbegovićevog desanta na kulturu i medije, prilikom čega su nastradali i neki autorovi radijski projekti i emisije. Je li to ostavilo traga i na sam roman, čitatelj će prosuditi sam.

Glavni lik „Tihog rušenja“ je soboslikar s diplomom profesora književnosti, koji u svojem obrtu „Mistrija“ zapošljava mlađahnog šegrta Elvisa. Živi samačkim životom u sterilnom i bezbojnom stančiću, a razveden je i otac maloljetnog sina Svena, koji s majkom živi na Korčuli. Njihov, dakle majstorom i Elvisov, ustaljeni život i svakodnevnica iz temelja će se promijeniti pri susretu s neobičnim, gotovo nestvarnim starcem Branimirom Vukojom – Vukom, čiji stan u Haulikovoj ulici u Zagrebu su pozvani renovirati. Radi se o staroj ulici u Donjem gradu, secesijskim zgradama s građanskim stanovima visokih stropova, a u jednom od njih, kao relikt nekog drugog, zaboravljenog vremena, živi stari Vuk, ćudljivi starac u invalidskim kolicima kojemu ta kolica i trebaju i ne trebaju, starac slabog tijela i britkog uma.

Susret s njim na dvojicu radnika ostavit će duboki trag. Elvis će na kraju pronaći mir i ljubav s Vukovom nećakinjom Sibilom, dok će Majstor, nazovimo ga tako, temeljito preokrenuti svoj život – odseliti se, naći novi posao, krenuti iznova. „Ovaj me posao promijenio, a da se nisam stigao ni iznenaditi. Sad sam opet na početku. Žulja me moja svakodnevica, nemiran sam i blago zastrašen nekim unutarnjim preslagivanjima, promjenama koje nisam ni slutio, ni želio.“

Nema dakle govora o svjesnoj i planskoj potrazi za privremenom oazom mira i tišine te posljedičnom unutarnjem pročišćenju kao što je bio slučaj u Brdu, na kraju kojega se, recimo i to, Ivica vraća nazad u velegrad; ovdje je Majstor izgubio svoj mir, koji je možda proizlazio iz samoće i posvemašnje ispražnjenosti smislom, ali ga je ipak imao, i na kraju je iz velegrada otišao na otok.

Da će se u roman upisati i neka druga značenja, s mogućim čitanjem u širem socijalnom ključu oprezniji čitatelj zapazit će već na prvoj stranici: „Ali najprije, kako zaprašiti već prljavo, kako obojiti ono s čega se već godinama ljušti boja, izgrebena psećim noktima, zubima, izudarani zidovi, kao da je netko o njih razbijao teške zelene i smeđe pivske boce.“

Nešto kasnije još je izravniji: „Put do tih vrata nije bio ni lagan ni brz, naradili smo se dok smo se izborili sa svim tim naslagama po zidovima, sa svom tom okorjelom poviješću jednog zapuštanja kojemu je prethodila jedna druga povijest, doduše daleka, ali činilo se uredna i solidno imućna, jedna građanska priča koja je lijepila najskuplje tapete na svoje visoke zidove, samo zato što je to mogla i zato što se to u ono doba tako radilo. Visoki zidni sat, kojeg očito već godinama nema na zidu, napravio je mrlju u obliku nadgrobnog spomenika, začuo sam ga kako otkucava svoje jutro dok sam po tome spomeniku nestanka udarao špatulom.“

Majstori su dakle ušli u stari građanski stan kada je on već dobrano nagrižen zubom vremena i nemarom, dekadencijom koja je u određenom trenutku prevladala u životima njegovih stanara; usporeno s Vukovom prošlošću i stan razotkriva svoje tajne, našla se tu i jedna misteriozna, davno zazidana prostorija koja nije čuvala nikakvo blago, ali još jedan sloj Vukove prošlosti i ličnosti svakako jest. Branimir Vukoja – Vuk lik je koji ima ponešto sličnosti s Novakovom Madonom Markantunovom – on svojom prošlošću i svojim fizičkim stanjem simbolizira ostatke građanstva, jednog sloja u nestanku, na samrti, čiji ostaci ostatak prebivaju u invalidskim kolicima u oronulim stanovima (urbanim sredinama), sa svojim duboko potisnutim traumama, porazima i dvojbama. Vuk u jednom trenutku sam kaže: „Rušite, mladići limunići, samo rušite, ovo je to vrijeme, za ovo sam po svim svojim ožiljcima i brazgotinama, lomovima i bolima, dugo i mukotrpno skupljao hrabrost i zato rušite bezobzirno, s veseljem barbara, s radosnim osmijehom kojim pobjeđuje učmalost i cerite se smrti.“

Po tome se Tiho rušenje uvelike razlikuje od Brda, koje je sadržavalo nekoliko kritičkih žaoka, ali je glavni lik uglavnom bio okrenut prema sebi (jedna od takvih žaoka u Tihom rušenju je i cinični ulomak o sudionicima kongresa koje Majstor promatra pred hotelom). To što je i Majstor diplomirao književnost, nužnost je i autorski ustupak da bi se na valjani način ispripovijedala priča o Vuku, jer Tiho rušenje zapravo i jeste roman o Vuku, ili barem polovično o njemu, a Vuk je, između ostalog, recimo to napokon – književnik.

Priča o njemu uglavnom se razmotava kao paralelna priča Majstorovoj, tj. liniji o renoviranju Vukova stana, i to čini najdalji konceptualni odmak od (jednolinijskog, mada fragmentarnijeg) Brda. Radi se, kako na kraju otkrivamo, o ulomcima njegova romana-dopiske s Estabanom Ortizom, španjolskim prevoditeljem s kojim je svojevremeno dijelio rezidenciju za pisce u irskom gradu Limericku. Majstor je na njihove romana nabasao u jednom broju „Europskog glasnika“, inače štiva kojim se rijetko koji bauštelac zamara (tek oni među njima s diplomom profesora književnosti). Tako se dvije narativne linije pri kraju romana napokon spajaju i razrješuju dvojbu radi li se o istinskoj Vukovoj povijesti (koja sadrži i fascinantne ratne stranice i opise razorenih bosanskih sela) ili o Majstorovoj imaginaciji potaknutoj neobičnom Vukovom pojavom (i jednim plakatom u lokalnom kafiću).

Zanimljivo je da je Majstoru ideja rušenja zidova lijepa, pritom ne misli na puko razaranje, nego na suprotnost podizanju zidova i barijera (među ljudima), a osobito ga fascinira riječ guljenje: „Oguliti i urediti, to mi se urezalo, jer to guljenje svega zvučalo je baš dobro. Što nakon toga ostane, pitao sam se, goli zidovi? Gola sudbina, gola nesreća?“

Kako god, neočekivan rasplet s Vukovim nekretninama (osim stana u Haulikovoj ima i kuću na Korčuli) koliko je možda nerealističan, toliko se i uklapa u ovako interpretiranu životnu priču čovjeka, koji na svoj način postaje simbol određenih društvenih normi i civilizacijskih dosega, možda nepovratno ruiniranih. Valja napomenuti da Majstor i Elvis tu nisu prikazani, niti ih takvima imamo vidjeti, kao rušiteljski element; naprotiv, oni su restauratori, možda uzaludni, nečega već dobrano istrošenog.

Tiho rušenje veliko je Prtenjačino postignuće. Osjeti se tu još uvijek ruka pjesnika, određena lakoća s kojom se probija kroz mučne teme, i nakon nekoliko proznih knjiga sada već prepoznatljivi stil, no ipak se ne radi o lirskoj prozi. Nekolicina likova, linearno ispripovijedana fabula, dinamičnost i ekonomičnost pripovijedanja, uspjeli dijalozi karakteristike su njegovih romana koji se, kako izgleda, ispisuju brzo, ali se čitaju dugo i iznova. Baš kao što je slučaj i s poezijom.