Marjan Čakarević: CACHÉ

(Robert Šindel: Ledeni, preveo sa nemačkog Relja Dražić, Nojzac, Novi Sad, 2016)

 

   Na jednom mestu u romanu 2666, jedan od Bolanjovih junaka kaže kako je oduvek više cenio velike romane, jer se u njima vide i osećaju piščev znoj i muka da savlada obimnu građu, nasuprot onim kratkim, kultnim delima u kojima se vidi samo savršenstvo. Možda sa tom primedbom na umu treba pristupiti romanu Ledeni savremenog austrijskog pisca Roberta Šindela (1944), ali ne iz razloga, kako bi se u prvi mah moglo pomisliti, da bi se unapred opravdale njegove eventualne slabosti, već pre svega kao prizivanje onog, sada već pomalo starinskog čitalačkog strpljenja, koje je u ovom i sličnim slučajevima neophodan uslov da bi se dosegeo određeni estetski užitak.

   Drugim rečima, roman Ledeni ne može se savladati na brzinu, pri čemu je njegov obim u tom poslu najmanja „teškoća“. Reč je, naime, o specifičnoj vrsti polifonog romana, čiji se mnogobrojni, raznoliki glasovi prevashodno koncentrišu oko dva ideološka pola, od kojih bi prvi bio uslovno rečeno narodnjački, a drugi levo-liberalni. Utoliko se može izneti teza da je glavni junak Šindelovog romana zapravo austrijsko društvo u drugoj polovini osamdesetih godina prošlog veka i njegova kompleksna unutrašnja dinamika u kontekstu tada probuđenih rasprava o nacističkoj prošlosti. Navedena teza se može lako potkrepiti: sve mnogobrojne ličnosti i njihove sudbine koje se razvijaju i sudaraju kroz gusto tkivo ovog romana pre svega predstavljaju, metaforično govoreći, narativne vektore specifičnih psiholoških, ideoloških i socijalno-političkih sila, čija rezultanta jeste austrijsko društvo, to jest, preciznije, a opet metaforično – nevidljiva, a ipak osetljiva, spoznatljiva linija sile koja prati, izražava i oblikuje ono što jednu zajednicu čini zajednicom: međusobni odnosi pojedinaca unutar te zajednice, zajedničko nasleđe, odnos pojedinaca prema tom nasleđu i jednih prema drugima u kontekstu tog nasleđa, teme koje nasleđe i društveno-politički trenutak nameće itd.

   Otuda Šindelov roman ima policentričnu strukturu: prateći sudbinu pojedinih likova, bilo da je reč o predsedničkim kandidatima ili umetnicima, ili lovcu na naciste, pisac diskretno pojačava i smanjuje svetlo svog pripovednog fokusa u skladu sa tim koja od svih tih narativnih linija, odnosno događaja predstavlja, uslovno rečeno, srce društveno-političkog trenutka. Takve prelomne tačke romana su trenutak izbora Johana Vajsa (Kurta Valdhajma) za predsednika Austrije, odseljavanje porodice Segal u Izrael, izvođenje drame Sa balkona (u stvarnosti: Bernhardov Trg heroja), drama oko postavljanja spomenika žrtvama nacizma. Oko ovih ključnih tačaka gravitira čitav niz manjih, ali ne i manje važnih pripovednih čvorišta, čija je funkcija dvostruka: s jedne strane, te narativne linije i njihovi preseci pokazuju na koji način pojedini istorijski događaji oblikuju pojedinačne živote, a sa druge, kako ti pojedinačni životi neposredno učestvuju u istoriji.

   Iz ovog spleta sudbina izdvaja se priča o razgovorima i pokušaju međusobnog razumevanja preživelog logoraša i lovca na naciste Edmunda Kraula i ubice dece iz Aušvica Rozingera, koja na simboličkom planu i jeste sržna tematska linija romana jer postavlja magistralno pitanje opstanka jedne zajednice: kako i da li krvnik i žrtva mogu živeti zajedno?!

   Ovde skicirane tematsko-strukturne karakteristike Šindelovog romana jasno obrazlažu i njegov obim: najosetljiviju temu i traumu jednog društva – ali i svako drugo društvo koje je složen i beskrajno izukrštan splet najrazličitijih sila – i to je možda umetnički najprimerenije prikazati upravo tako što će se strpljivo i potanko opisivati kako oni pojedinci koji su uvek u fokusu javnosti, tako i oni koji se na prvi pogled nalaze izvan tog fokusa, ali čije sudbine često na paradigmatičniji način to društvo prikazuju. Takođe, ono što naročito treba naglasiti jeste pomalo prikrivena, ali svakako fundamentalna, metafizička linija romana, koja vrhuni u završnoj slici gde sneg pada na grob Roze Kraul (u čemu se može naslutiti referenca na kraj magistralne Džojsove priče „Mrtvi“) i, u konačnici, naglašava postojanje mirne prirode čije su sile nemerljive i koja relativizuje sve ljudske drame. Relativizuje, dakle – ne i obesmišljava.

   Na osnovu svega rečenog može se primetiti da je roman Ledeni beskrajno važan i za ovdašnje čitaoce, dakle upravo iz razloga suočavanja sa nasleđem minulih ratova i zlom koje je u tim ratovima počinjeno. Šindel jasno pokazuje da ne postoje nikakve prečice na tom putu i da se stvari moraju precizno nazvati pravim imenom. Jedino su dobre knjige tu da pruže kakvu-takvu pomoć i utehu.