Tamara B. Krstić: LITERARNI PREPOROD STONERA: IZGUBLJEN U PREVODU

(John Williams: Stoner, prevela s engleskog Patricija Vodopija, Fraktura, Zaprešić, 2016)

 

     Po datumu objavljivanja, Stoner bi trebao da spada u romane savremene produkcije. Međutim, iako je njegov prevod do publike na ovim prostorima stigao tek prethodne godine, roman je u Americi objavljen davne 1965. Nakon pola veka, dobio je epitet „najboljeg romana za koji niko nije čuo“ i time spada u istu kategoriju sa Foknerovim Bukom i besom, Ficdžeraldovim Velikim Getsbijem i Melvilovim Mobi Dikom, kao još jedan od romana koji su svoju slavu dostigli dugo nakon objavljivanja, svaki iz drugačijeg razloga. Iluzornost uspeha romana u drugom vremenu je neobjašnjiva: ovaj fenomen pokušali su, pored mnogobrojnih književnih kritičara, razlučiti i poznati savremeni prozaisti poput Džulijana Barnsa i Ijana Makjuana koji su javno hvalili delo. Možda je Stoner bio nepoznanica i kontrast svoga vremena predstavljajući sve ono što doba u kojem je objavljen nije slavilo, poput negativnog tretmana ženskih junaka, neadekvatnog ponašanja, životne filozofije i pogleda na svet protagoniste, neodgovarajućeg stava prema pojmu ratovanja i herojskog kodeksa, te odbijanja učešća u ratu. Takođe, postoji niz sličnosti između autora romana i njegovog protagoniste, Vilijama Stonera, ali isto tako i brojne nesuglasice koje poriču ove tvrdnje, dok je roman namerno i ispripovedan u trećem licu čime se Vilijams dodatno pokušao distancirati od navoda da se radi o autobiografiji.

     Poetika autora je pažljivo fomirana, a on sklapa priču o ljubavi, životu i teškoj sudbini, izbegavajući melodramatičnost i patetiku, gradeći jedan kompleksan lik i ocrtavajući ga jednostavnim konstrukcijama, bez jezičkih zaplitanja. Već na prvim stranicama, Stoner se čini kao nezanimljiv junak, jednostavan, introvertan, pasivan, neko ko ne može da ostvari uspeh; ukratko, kao jedan sasvim običan čovek. On je samotnjak, nepovezan sa bilo čime što ga okružuje (žena, dete, prijatelji, itd.), osim jedne stvari koja je centralna tačka njegovog života, a to je književnost. Akademska karijera u ovom polju – uzgred, retorika za koju se pisac odlučuje je posebno bogata u opisivanju akademskog života najviših stručnjaka književnosti – ono je što se nije moglo naslutiti u životu ovog lika i, iako na početku romana dobija proročki komentar od svog budućeg mentora da će biti nastavnik, ovaj životni poziv čini se stranim tada mladom studentu poljoprivrede. Prolog, koji i anticipira takav rasplet, u maniru kratke priče sažima fabulu romana u svega nekoliko redova, ali je, zbog jednostavnosti radnje, moguće predstaviti ceo narativ u tako sažetom obliku. Dok uvod romana opisuje protagonistu kao nezanimljivog i jednostavnog, u narednih dvestotinak stranica autor nas uverava u nešto sasvim suprotno. Ujednačen narativni tok i različitosti i mene događanja podvlače glavne trenutke koji su obeležili život Stonera: dolazak na fakultet, susret sa književnošću, brak, profesorski rad i smrt. On je hermetičan, nalazeći se i sam u takvoj sredini, i otvoren jedino prema svojoj akademskoj karijeri i literaturi. Za njega postoje dva sveta: jedan u kampusu gde živi kroz svoj rad, i onaj drugi, gde se dešavaju stvari koje ne utiču na njega.

     Motiv koji uobličava roman jeste Šekspirov „Sonet 73“ koji govori o prolaznosti mladosti i smrti. Prilikom analize soneta dolazi do sukoba dva najupečatljivija lika u romanu – Stonera, sa jedne strane, i njegovog profesora i mentora Arčera Slouna, sa druge. Premda u sebi nosi određeni prezir prema studentima, zbog svog uverenja da zna više no što oni mogu da zaborave, potonji odiše inteligentnošću i znanjem koje prepoznaje i u Stoneru. Iako je on prvenstveno student poljoprivrede, protagonista pohađa kurs engleske književnosti i nalazi se u učionici sa profesorom koji zrači samopouzdanjem i vladanjem materije. Na jednom od časova, on proziva Stonera da rastumači deo pomenutog Šekspirovog soneta, ostavljajući ga tako bez reči i vremena za razmišljanje. Epifanija koja nastaje u njemu je rezultat i najava jedine ljubavi koju on oseća, ljubavi ka književnosti, što i Sloun kasnije uspeva da prepozna u njemu. On stoga postaje osoba zaslužna za Stonerovu drastičnu promenu akademskog usmerenja (pojam promene glavnog predmeta izučavanja – eng. changing major – jedna je od karakteristika američkog sistema školovanja koja nije na isti način prisutna kod nas) sa poljoprivrede na književnost, a autoritet koji on ima, osim inspirisanja takve promene, ogleda se u njegovim predavanjima i odnosu sa studentima. Međutim, i taj autoritet doveden je u pitanje kada Sloun, čvrsta osoba, intelektualac, poznavalac materije koju predaje, doživljava trenutak slabosti kojem Stoner svedoči, a nakon kojeg ne ostaje isti. Naime, po završetku Prvog svetskog rata, on ga zatiče kako plače u svojoj kancelariji shvatajući uzaludnost žrtava koje će uskoro biti zaboravljene, ali, nemajući takvo iskustvo ratovanja, nije u stanju da razume njegovu ličnu i tragediju cele ratne generacije, sve do mentorove smrti. Jasne su sličnosti između dvojice junaka, ne samo u kritičkom odnosu prema ratu, već i u profesionalnom radu. I sam Stoner u jednom trenutku dolazi u sukob sa studentom, ali u obrnutoj situaciji: za razliku od njega koji je svoje nedostatke morao da nadoknadi teškim radom, mladi student Voker želi da preskoči nekoliko koraka i stigne do doktorata, pa se u unakrsnom ispitivanju pred komisijom u Stoneru ogledaju crte njegovog mentora kada postavlja pitanja ne bi li dokazao da student ne zna osnovne elemente koje bi jedan doktorand trebao da zna.

     Zalaženje u svest Stonerove supruge, Idit, trn je u oku feminizma 1960-ih jer je autor izgradio lik prepun mržnje: on predstavlja ženu koja nema posao, čiji je jedini zadatak da napakosti mužu otimajući mu svaki element sreće. Dok glavni junak prelazi put od seljaka do univerzitetskog profesora, njegova supruga zapostavlja manire koje je usvajala tokom odrastanja i postaje neko kome status ne služi ni za šta pošto ne želi da deli sreću sa svojim mužem. Ni preostala dva ženska lika ne odlikuju pozitivne osobine: Stonerova ćerka je osoba koja ne razmišlja svojom glavom i vodi se majčinim navikama, a njegova ljubavnica svesno ulazi u vezu sa oženjenim čovekom. Ipak, nijedna od ovih junakinja nije primer feminizma, pokreta koji je u vreme nastajanja romana bio popularan među ženama koje su slobodno izražavale svoje misli, što se ipak ne reflektuje u delu, u čemu se možda i ogleda i jedna od crta njegovog zaborava.

     Stoner predstavlja emotivnu priču o univerzitetskom profesoru književnosti, ali svojom emocijom i glasom zadire u mnogo šire polje od termina kojih bi se uplašili čitaoci kojima književnost nije struka. Postoje romani koji su pisani za neko buduće vreme, ili za bilo koje drugo vreme osim onog u kojem su nastali, i ovo jeste jedan od njih.