Vladimir Stojnić: KOME PRIPADA UMETNOST?

(Džulijan Barns: Šum vremena, preveo sa engleskog Zoran Paunović, Geopoetika, Beograd, 2016)

Pitanje iz naslova nije retoričko. Od odgovora zavisi i sudbina umetnosti. Pripada li ona celom narodu? Tržištu? Povlašćenim slojevima? Malim zajednicama samih umetnika i onih posvećenika koji je razumeju i vole? Ovo je jedno od centralnih pitanja u novom romanu Džulijana Barnsa, Šum vremena.

Šum vremena je šum Sovjetskog Saveza, tokom vladavine Staljina i Hruščova, dat kroz vizuru odnosa države prema umetnosti, ili još preciznije: prema klasičnoj muzici. Glavni junak je slavni kompozitor Dmitrij Šostakovič, a priča se bavi njegovim složenim položajem u SSSR-u, počev od 1936, kada je prvi put denunciran, pa sve do kraja života. Barnsov roman je kombinacija fikcije i biografije, svi istorijski podaci i ličnosti u knjizi su autentični, ali je ova „spoljna“ autentičnost samo okvir u koji pisac smešta fikcionalizovanu ličnu priču, onu u kojoj Šostakovič nije samo istorijska ličnost, već i književni junak sa svim izmaštanim psihološkim i intimnim nijansama.

Knjiga je podeljena u 3 celine, uz kratki uvod. Uvod predstavlja epizodu s  putovanja vozom glavnog junaka, naizgled marginalnu scenu u kojoj se  zapravo otkriva slikovita suština čitavog društva u Sovjetskom Savezu. Kompozitor i njegov anonimni saputnik dele sa prosjakom, vojnim invalidom, cigarete i flašu votke, čekajući da voz, nakon dugog stajanja, napokon krene. Ova scena koju Barns s pravom izdvaja na početku knjige nosi veliki simbolički potencijal, što zbog tipično ruske ikonografije koju sačinjavaju voz, rat, votka i nefunkcionalna putnička železnica, što zbog specifičnih društvenih odnosa i neposrednosti u kontaktu između pripadnika različitih društvenih slojeva.

Prvi deo romana pod nazivom Jedan: na odmorištu bavi se vremenom prve osude Šostakoviča od strane režima, kada je u Pravdi osvanuo prokazivački članak o njegovoj operi Ledi Makbet Mcenskog okruga. Članak je objavljen nekoliko dana nakon što su izvođenju opere prisustvovali zvaničnici vlasti na čelu sa samim Staljinom. Najupečatljivije scene ovog dela su one koje opisuju zlokobno prisustvo velikog vođe u loži pozorišta, zaklonjeno sivom zavesom, ali i one ravne teatru apsurda: Šostakovičevo „logorovanje“ ispred sopstvenog stana, tokom kojeg se javljaju reminiscencije na čitav njegov život. Naime, nakon medijskog linča, kompozitor je iščekivao hapšenje, pa je u želji da svoju porodicu poštedi neprijatnih scena, noći provodio obučen, sedeći pored lifta sa neseserom punim osnovnih potrepština.

Drugi deo romana, Dva: u avionu, opisuje vreme kada je Šostakovič po drugi put došao u nemilost sovjetske vlasti zbog čuvenog referata Andreja Ždanova iz 1948, kojim se osuđuje „formalistička, antisovjetska“ umetnost. Kao deo rehabilitacije, umetnik je sa sovjetskom delegacijom poslat u Njujork, na međunarodnu mirovnu konferenciju. Tamo je, zbog političke prinude svoje države, morao javno da se odrekne Stravinskog, kompozitora koga je veoma cenio. Upravo se u ovom delu romana detaljno preispituju i dekonstruišu moralne dileme koji svaki umetnik od digniteta mora imati u totalitarnom režimu. Šta tačno znači umetničko poštenje kada je u pitanju gola prinuda, opasnost za sopstveni, ali i živote najbližih? Nije li u takvim ekstremnim situacijama nepošteno upravo suprotno: zarad umetničkih „doslednosti“ žrtvovati živote najdražih? Sistem tako prinudom deformiše i obesmišljava pojmove integriteta, pa oni postaju jasni samo onima koji su unutar tog sistema. Ove muke nisu mogli shvatiti tadašnji zapadni simpatizeri komunizma, licemeri koji ceo Sovjetski Savez procenjuju isključivo na osnovu sopstvenog dobrog prijema tokom posete, nakon koje će se vratiti u svoje bezbedne građanske države. Te muke nisu saznatljive ni zapadnim protivnicima komunizma, kvazi-liberalnim borcima za umetnička prava koji od Šostakoviča uvek zahtevaju još veću „hrabrost“, i samim tim: smrt. A on se, kao iskreni komunista i slobodoumni umetnik grozi i jednih i drugih, u istoj meri u kojoj se grozi i Staljinovog režima.

Odnos vlasti prema umetnosti u Šumu vremena pokazuje se kao večito dinamičan i promenljiv, on nikada nije definitivno utvrđen, kako ne bi lišio straha umetnike-podanike. U takvom sistemu čak i oni koji su u milosti vlasti nalaze se u velikoj opasnosti jer dijalektika stalnog terora nalaže da će upravo oni sledeći pasti u nemilost. Zato Šostakovič na jednom mestu u romanu priželjkuje samo da bude ostavljen na miru, kako bi mogao da se bavi muzikom. U svetu u kojem „ne možeš reći istinu i ostati živ“ ovakva nadanja se ispostavljaju kao utopijska. U tom svetu ideološki ekstremizam se ne zaustavlja na kontroli onih umetnosti koje su, kao književnost ili slikarstvo, pogodne da prenose subverzivne poruke, već zahvata i visoko estetizovanu i apstraktnu, modernističku klasičnu muziku. Tako će se Šostakovič, pomalo tragikomično, ali i ozbiljno upitati da li svoj život spašava završetkom simfonije u molskoj ili pak durskoj lestvici.

Dok su prva dva dela vremenski preciznije oivičena, poslednji deo, Tri: u automobilu je skup prisećanja, detalja i digresija koje se odnose uglavnom na period de-staljinizacije, kada je Sovjetskim Savezom vladao Nikita Hruščov. U tom vremenu popuštanja stega prošla je i neposredna životna opasnost za umetnike, ali su odnosi licemernog podaništva preživeli. Šostakovič je ovde prikazan kao uvaženi stvaralac, rezigniran sobom i svetom, koji pod naletom pritiska popušta i prvi put pristupa partiji i nevoljno preuzima funkciju u državnom aparatu. Uvek pod pritiskom, na večitoj klackalici između kukavičluka i konformizma sa jedne strane, i hrabrosti i strepnje sa druge, umetnik se u ovom delu knjige preispituje, zatvoren u svoje dileme koje Barns književno uverljivo dočarava. Roman se završava onako kako je i počeo: povratkom na uvodnu scenu susreta kompozitora i njegovog anonimnog saputnika sa prosjakom, na železničkoj stanici. Jednostavnost ovog spontanog susreta i ideja muzike koja se pomalja čak i u zvuku kucanja tri čaše efektno završava knjigu.

Na kraju se opet možemo upitati: čija je zaista umetnost? Čija je muzika? Barns to zna, kao što je znao i Šostakovič: i svačija i ničija, samo svoja. Kako i piše u romanu: ona je taj tihi šapat istorije, potpis vremena koji preživljava uprkos svemu. Kada je velika, večno je bezbedna od neveštih ruku i zlonamernog cinizma. Roman Šum vremena uspeva to da pokaže. Nije li i sam Dmitrij Šostakovič, taj van muzike u svemu prosečan čovek, dokaz njene veličine?