O knjizi „Membrane, membrane“

Nekima je već po objavljivanju knjige Tonus bilo jasno da je Ivan Antić jedan od najznačajnijih prozaista nove generacije; drugima pak to verovatno nikad neće postati jasno. Uzrok potencijalnog nesporazuma krije se velikim delom u antiintelektualizmu koji je imanentan našoj epohi, dok je drugim delom reč o statusu kratke priče, koji je poslednjih godina, pa i decenija, čini se, suštinski uzdrman. (…) Pozicija koju Ivan Antić sa novom knjigom zauzima mogla bi otuda biti upoređena sa onom na kojoj se nalazio Albahari početkom osamdesetih godina: reč je, dakle, o fragilnom mejnstrimu, koji se sve vreme poigrava sa sopstvenom pozicijom i neprestano je suštinski dovodi u pitanje, neprestano pokušava da se izmesti iz te pozicije i da sebe posmatra sa strane, nalik na glumca iz priče „Nije se prekinulo“. I to ovog pisca na presudan način odvaja od ostalih: on se ne nalazi na samonametnutoj i utoliko prividnoj poetičkoj i političkoj margini, koja zapravo teži ka mejnstrimu i u izvesnom smislu ga reprodukuje, već iz središta, iz samog „srca trenutka“ potcrtava takoreći ontološku usamljenost svojih junaka, koji, spolja gledano, pripadaju tihoj većini pristojnih, dobrih građana. Svi ti građani – glavni junaci – doživljavaju određenu transformaciju u toku priče, ali takvu koja dovodi, starinski rečeno, do sloma njihovih ideala, ili u najmanju ruku ističe njihovu neuklopljenost u svet.

(Marjan Čakarević)