O knjizi „Skrivenosti“

Reči su za ovog pesnika živa bića, samostalna i samovoljna, i u iskonskoj vezi sa nama. Kada ih izgovaramo, naivno misleći da su u našoj vlasti, mi zapravo dolazimo u dodir sa nečim što je u samoj osnovi našeg načina postojanja. One love – one su „lovci od čijeg ulova živimo“. Kako to? Šta to tačno love naše reči? Stvari u svetu, time što postaju njihova imena? Sam svet, kao celinu imenovanih stvari? Ili nas, okružene stvarima u svetu? – U stvari, sve to. One „hvataju trenutke“, od kojih je sastavljen naš život, i „u kojima se koprca sećanje“. Ne zaboravimo: sećanje je materija svakog ličnog identiteta, jer samo zahvaljujući sećanju na trenutke koje smo jednom doživeli, smemo da se nadamo kontinuitetu, kakvoj-takvoj trajnosti svoga iskustva, celine koja prepoznaje sebe i sebi kaže Ja. Jer mi smo stvorenja od govora i od pamćenja, od reči i njima uhvaćenih i očuvanih trenutaka. Ma koliko da su nam pokatkad dragoceni i lekoviti, zaborav i ćutanje nas ne grade, već u najboljem slučaju stabilizuju. (Saša Radojčić)